PRIČA O VUKOVARSKOM PILOTU ANTUNU RADOŠU; ODBIO JE BOMBARDIRATI SVOJ GRAD, POGINUO JE BRANEĆI POSAVINU

    0
    Foto: Direktno,hr

    Čak i danas, uoči tridesete obljetnice njegove pogibije, ne samo šira javnost, nego i veliki broj Vukovaraca ne zna da, osim Marka Živkovića koji je poginuo na borbenom zadatku u zrakoplovu Antonov An-2, još jedan heroj Domovinskog rata, pilot, dolazi iz Vukovara i prvi je poginuli pilot Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. 

    Godine 1949. Anica rođ. Luburić, rodom iz Radišića, Ljubuški i Vinko Radoš, rodom iz Kongore, Tomislavgrad, s petero djece, iz Bosne i Hercegovine, u potrazi za poslom, doselit će u Plavnu, Vojvodina, gdje će 14. travnja 1950. Anica roditi njihovo šesto dijete, sina Antuna.

    Bili su vrijedna, radišna i pobožna obitelj i tako su odgajali i svoju djecu. Već sljedeće godine, Vinko je dobio posao konjušara na farmi Grabovo, danas Grabovo-dio, naselje u sastavu grada Vukovara, pa se obitelj ponovo preselila, prvo na Budetov salaš koji se nalazio između Vukovara i Negoslavaca, potom na pustaru Gornjak, nekada se nalazila između Negoslavaca i pustare Ovčara. 

    I sad na Ovčari stoji topola koju je posadio

    Antun, za obitelj Mata, na Ovčari je pohađao osmogodišnju školu, tadašnja OŠ Ovčara, a u Matinoj trinaestoj godini, obitelj se na Ovčari i trajno nastanila.

    Njegova mlađa sestra Nevenka Kozina, sa sjetom se prisjetila: “Mi smo, sva djeca, bili dobri učenici, no Antun je bio super odlikaš. Volio je učiti, upijao je znanje, a bio je i vrlo društven.

    U osnovnoj školi zaigrao je nogomet za NK Poljoprivrednik s Ovčare, ali i kasnije, kad je otišao u srednju školu u Mostar, kad bi dolazio na raspust, uvijek je upadao u ekipu i igrao za njih. Bio je doista odličan sportaš. Volio je ljude, još kao dijete rado je razgovarao sa starijim osobama. Izrađivao je makete od šperploče, sjećam se kako je izradio i Eiffelov toranj. Također, volio je saditi i biljke, osobito drveće. Jednom je škola dobila na dar sadnice topole… Čak i danas, na Ovčari, kod njegove nekadašnje polusrušene osnovne škole, stoji topola koju je on posadio…”

    Oduvijek je želio postati pilot 

    Oni koji su Antuna Radoša poznavali još kao dječaka, ispričat će da je od ranog djetinjstva maštao kako će postati pilot: “Roditelji nam nisu bili sretni zbog takvog odabira njegovog budućeg zvanja, no njegov razrednik, nastavnik Lalić, bio je zaljubljenik u zrakoplovstvo. Prepoznao je Matin talent i želju i jako se zauzeo za njega. Razgovarao je s mamom i tatom i uspio ih je uvjeriti…”

    Nakon što je uspješno prošao zahtjevne preglede, Antun Radoš u Mostaru upisuje tadašnju Vojnu vazduhoplovnu gimnaziju Maršal Tito u Mostaru, a nakon nje Vazduhoplovnu vojnu akademiju u Zadru. U međuvremenu, u Vukovaru je upoznao buduću suprugu, Nadu Tišov, s kojom se 1971. vjenčao. Sljedeće godine, u rujnu, završio je akademiju i sa zvanjem pilot na zrakoplovu Jastreb, dobio raspored za svoje prvo radno mjesto. 

    Nada Radoš je ispričala: “Nakon akademije, u činu potporučnika, Antun je raspoređen u Kraljevo, Srbija. Iste godine, 1972., rodila sam naše prvo dijete, sina Maria, a Antun dobiva mogućnost za preobuku za pilota MIG-a 21, koju u Beogradu uspješno završava. Slijedi mu prekomanda na aerodrom u Prištini, potom u Bihać, gdje sam nam, godine 1979., rodila kćerku Anitu. Tri godine kasnije, 1981., Antun je dobio prekomandu u Beograd, tada je imao čin kapetana. U Beogradu je bio nastavnik letenja, potom zapovjednik eskadrile. Završio je i višu vojnu akademiju te dobio čin kapetana prve klase. Nakon što je dobio čin potpukovnika, postavljen je na mjesto Načelnika štaba 204. lovačkog puka na Batajnici. Kad je započela agresija tadašnje JNA na Hrvatsku, u Beogradu smo živjeli već deset godina…”

    Odbio je bombardirati Vukovar

    “Prvog svibnja 1991. otišli smo u Vukovar i ondje smo se nalazili i kad se dogodio pokolj hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu. Istu večer otišla sam kod mojih, jer smo se sutradan trebali vratiti za Beograd. Na uglu moje ulice na Sajmištu, danas Zelena ulica, dočekale su me barikade na kojima sam prepoznala naše susjede, Srbe. Bili su naoružani. Kad sam ih upitala čemu to, odgovor je bio da čuvaju ulicu od ustaša. Moja svekrva, Antunova majka, tada je već živjela u Dudiku, na Mitnici, kamo su se preselili s Ovčare, nakon njenoga umirovljenja, svekar je u međuvremenu umro. Kad sam se od mojih vraćala tamo, ponovo sam naišla na barikadu, ovaj put bili su to naši dečki. Odmah sam shvatila da su se dojučerašnji susjedi počeli dijeliti.

    Istog dana, kad smo se vratili u Beograd, suprug i ja smo dugo razgovarali i donijeli smo zajedničku odluku da Antun napusti službu u JNA i da se vratimo u Hrvatsku. Uspostavili smo kontakte s dvojicom kolega u Zagrebu i dogovarali se o prelasku, ali smo morali čekati kraj osmog mjeseca da naš sin Mario odsluži vojni rok. U međuvremenu, situacija u Hrvatskoj se mijenjala iz dana u dan, a avijacija iz Batajnice počela je bombardirati Vukovar. Antun je izbjegavao letenje, ali se pitao do kada će to moći. Nedugo prije Mariovog povratka iz vojske, rečeno mu je da je avion spreman i da i on ide na Vukovar. Antun je to odbio s obrazloženjem da ne želi bacati bombe na svoj grad. Predao je papir sa zahtjevom za prekid vojne službe, uzeo svoje stvari i došao kući. Sutradan, kad je otišao na posao kako bi se razdužio, došao je zapovjednik tadašnjeg ratnog zrakoplovstva ‘da s Radošem obavi razgovor’. Kad je vidio da Antun ne odustaje, pitao ga je, zna li gdje mu je sin…”

    Moj otac je znao gdje pripada…

    Mario Radoš, s tugom je opisao posljednji susret s ocem: “Kad je započeo rat u bivšoj Jugoslaviji, prvo u Sloveniji, a potom i u Hrvatskoj, bio sam na odsluženju vojnog roka u JNA, u Srbiji. Istinite vijesti do nas nisu dolazile, no otac se potrudio da budem informiran. Prilično brzo mu je bilo jasno što se događa i da mu je mjesto na hrvatskoj strani. Znao je gdje pripada i da mora svoje znanje, sposobnosti i iskustvo staviti na raspolaganje obrani Domovine. Nakon što sam napokon izvučen iz JNA, sve je pripremljeno za moj odlazak u inozemstvo, kako na oca ne bi mogli utjecati prijetnjama mojoj sigurnosti. Kad me je odveo na željeznički kolodvor, na vlak za Švicarsku, zagrlili smo se i poljubili. Rekao mi je da se čuvam, da pazim na sebe i da se javim kada stignem; ‘Vidimo se’, bile su zadnje riječi koje smo uputili jedan drugom. Često smo se i nakon toga čuli telefonski, ali to je bilo posljednji put da sam ga video. Posljednji put da sam ga mogao dodirnuti, zagrliti, poljubiti… Reći mu da ga volim… Da sam samo mogao naslutiti, znati … Puno toga bi mu rekao… Ali nisam… I danas me boli ta uspomena.”

    Nada Radoš će nastaviti: “Nakon Mariovog odlaska na sigurno, čekali smo upute od veze koju smo imali sa Zagrebom. Rješenje za otpust iz JNA, Antun nikada nije dobio. Znali smo da nas prate, prisluškuju, nismo se osjećali, najblaže rečeno – ugodno. U listopadu više nije ni mogao, ni smio čekati. Rekao mi je da spremim nešto stvari za sebe i Anitu, torba s dokumentima je odavno bila spremna. Vlakom smo otišli do Sarajeva, pa do Ljubuškog kod njegove sestre te naposljetku u Sinj. Dogovor je bio da kći i ja ostanemo u Sinju dok ne nađemo neki stan, a on odmah ide za Zagreb gdje će pristupiti Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu”.  

    Posljednji let u legendarnom 101

    “Preletom pilota Danijela Borovića u Pulu, te potom i Ivana Selaka u Zagreb i Ivice Ivandića u Split tijekom 1992. Hrvatsko ratno zrakoplovstvo dobilo je prve prave borbene zrakoplove. Tri MiG-a 21 odmah su uključena u borbena djelovanja. Prvi hrvatski MiG 21bis kojim je Borović preletio iz Bihaća, označen je brojem 101. 

    Tijekom izvršenja borbene zadaće između Prnjavora i Dervente 24. lipnja 1992. Borovićev nekadašnji zrakoplov je oboren, a u njemu je poginuo hrvatski pilot, pukovnik Antun Radoš. Bio je to prvi gubitak borbenog zrakoplova i pilota Hrvatskog ratnog zrakoplovstva”. 

    Dana 24. lipnja 1992. godine sa srpskih položaja preko Save žestoko je raketiran Slavonski Brod. Uslijed ovog napada ranjeno je i 19 civila, a poginula su i dva dječaka, desetogodišnji Goran Marić i jedanaestogodišnji Jurica Marijić.

    Antun Radoš toga će dana, nešto prije podneva, krenuti na svoj posljednji let. Njegova je zadaća bila pronaći i uništiti položaje s kojih je razornim raketama zemlja-zemlja tipa 9K52 Luna pucalo na Slavonski Brod. Ovoj akciji, prethodilo je nekoliko uspješnih borbenih letova u kojima je Antun Radoš svojim primjerom pokazao sve odlike iskusnog borbenog pilota, kao što su vrhunska osposobljenost, nesebičnost, čovječnost, hrabrost i domoljublje. Nažalost, već u 12 sati i jednu minutu, javit će kontroli da ima problem s upravljanjem zrakoplova, veza će se prekinuti, a njegov će zrakoplov minutu kasnije nestati s radara.

    Iako su helikopter službe za traganje i spašavanje Hrvatskog ratnog zrakoplovstva kao i pripadnici hrvatske vojske i policije odmah krenuli u potragu, bilo je jasno kako je MIG s oznakom 101 pao iznad teritorija pod kontrolom srpskih jedinica. Istog dana na banjalučkom TV dnevniku prikazani su ostaci aviona pronađeni kod sela Kalenderovca, nedaleko od Dervente, a TANJUG je u prepoznatljivom stilu srpske propagandne mašinerije objavio kako je oborenim MIG-om upravljao Franz Pama, nekadašnji pilot istočnonjemačkog zrakoplovstva. 

    Nada Radoš: “Toga dana, Antun nije došao na vrijeme s posla. Anita I ja smo ga čekale na prozoru. Moj tata i maćeha bili su prognani iz Vukovara i u to vrijeme bili su kod nas. Tata je slušao vijesti na radiju u drugoj sobi i došao nam je reci da su na vijestima u 21 sat javili  kako je u Bosni oboren MIG 21 s hrvatskim oznakama. Odmah sam posumnjala da se dogodilo nešto loše, ali ni nakraj pameti mi nije bilo da bi to mogao biti moj Ante. Jednom, davno mi je rekao – “Ako ne dođem na vrijeme s posla, nemoj zvati okolo, ti ćeš biti prva koja ćeš saznati ako se desi”. Svejedno, otišla sam s Anitom do telefonske govornice i nazvala broj jednog kolege. Javila mu se supruga i rekla kako ni njega nema doma. Oko ponoći , došla su trojica njegovih kolega i liječnik da nam kažu da se Ante nije vratio s borbenog leta. Tu se noć srušio moj svijet”.

    Antunova kći, Anita Radoš, ispričat će: “Večer prije odlaska na zadatak s kojeg se neće vratiti, bio je dosta nervozan, ali on nikada nije govorio o tome što se događa. Ja sam bila klinka, završila sam peti razred, navaljivala sam da kao i obično kartamo Remi, ali nije imao volje ni živaca, pa sam se naljutila. Uvijek se sa mnom igrao, puno smo se družili, zabavljali, tada nije bio raspoložen, nisam to razumjela. Sutradan, kasno uvečer, kada smo s prozora, nakon dugog iščekivanja, mama i ja vidjele kako se ispred zgrade zaustavilo vozilo HV-e, mami je odmah sve bilo jasno… Budući da je tatin avion pao na području pod kontrolom srpske vojske, do njegovih posmrtnih ostataka nismo mogli doći desetak dana. Ipak, kad se razmjena napokon dogodila, nakon obdukcije, nisu mi dozvolili da idem vidjeti ostatke… Nikada to nisam prežalila, još uvijek se znam pitati što je uopće pokopano…”

    Išao je iako je znao da ima tek pola šanse…

    General-bojnik Josip Štimac, bivši zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, na otvaranju izložbe posvećene Antunu Radošu “Antun Radoš – neispričana priča” godine 2012., reći će: “Ono što je Ante pokazao, to bi ostajalo trajno. Kao pedagog, kao stariji kolega, znao bi ukazati na pogreške, znao bi pokazati smjer i pravac kojim treba ići, ne samo kao stručnjak, nego kao čovjek. Izdvojio bih hrabrost, herojstvo i domoljublje Antuna Radoša, jer iako znajući da ima pola pola šanse, da ide na objekt izuzetno dobro branjen njihovom protuzračnom obranom, on je išao… To je zaista herojski čin i ne smijemo ga zaboraviti…”

    O Antunu Radošu i njegovom doprinosu u stvaranju hrvatskog zrakoplovstva i obrani domovine, umirovljeni vojni pilot, pukovnik Danijel Borović, ispričat će: “Antun je bio sjajan čovjek, kolega, aktivan sportaš, u svemu korektan. Bio je pilot u pravom smislu riječi i primjer kakav pilot treba biti, po znanju, struci, zdravom životu… O Radošu i drugim pilotima HRZ-a poginulim u ratu, Miroslavu Perisu i Zlatku Mejaškom, u široj se javnosti jako malo zna i spominju se vrlo rijetko, tek prilikom obilježavanja godišnjica, a trebalo bi puno više. Dali su svoj život u obrani hrvatske države i oni su to sigurno zaslužili”. 

    Posmrtni ostaci Antuna Radoša pokopani su dana 10. srpnja 1992. godine u Aleji branitelja na zagrebačkom groblju Mirogoj. 

    “Bio je pravi bojovnik za Hrvatsku, i cijelim je svojim bićem pripadao Hrvatskoj vojsci. Antun nije samo junak našeg Domovinskog rata – on je mnogo više od toga!

    On je simbol i inspiracija i primjer koji potiče i bodri. Budite ponosni na vašeg sina, oca, supruga i brata. Njegovo ime bit će ispisano velikim slovima u hrvatskoj povijesti! Neka je vječna slava i hvala pilotu, pukovniku Hrvatske vojske, Antunu Radošu! Laka mu sveta hrvatska gruda!”, rekao je general Imra Agotić.

    Kada je pri obrani Domovine poginuo herojskom smrću, imao je četrdeset i dvije godine. Antune, nismo te zaboravili. 

    *** Ovaj članak je nastao u sklopu projekta portala Direktno ”Heroji Domovinskog rata”, s ciljem predstavljanja pripadnika Hrvatske vojske i Ministarstva unutarnjih poslova, koji su se istaknuli junačkim djelima u obrani Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata i nerijetko položili i svoje živote za hrvatsku slobodu i nezavisnost. Cilj projekta je očuvanje sjećanja i vrijednosti Domovinskog rata, odnosno trajno podsjećanje na važnost borbe za hrvatsku nezavisnost te nastojanje da Domovinski rat i istaknute bitke i pojedinci ne da padnu u povijesni zaborav. Projekt je realiziran u suradnji s Ministarstvom hrvatskih branitelja Republike Hrvatske.

    Piše Tanja Belobrajdić za Direktno.hr