Trojica hrvatskih planinara poginula su u nedjelju, 5. listopada, nakon snježne lavine u Julijskim Alpama u Sloveniji. Poginuli Hrvati bili su dio skupine od sedam planinara, koji su na Triglav došli iz Splita, Solina, Kaštela i Žrnovnice. Njih četvero preživjelo je ovaj strašni događaj u kojem je smrtno stradao njihov prijatelj iz solinskog naselja Sveti Kajo te dva brata iz Kaštel-Lukšića.
Njihova tijela pronađena su nakon intenzivne, zahtjevne i opasne akcije spašavanja tijekom koje su članovi slovenske gorske službe spašavanja gotovo i sami zatrpani pod novom lavinom.
Kobna nedjelja
Lavine su se tog dana redale jedna za drugom, vremenske prilike bile su nepovoljne i opasne. Nakon ovakve strašne tragedije nižu se pitanja kako se to dogodilo, zašto su planinari uopće išli na toliko težak teren pod nepovoljnim uvjetima, jesu li bili cijelo vrijeme zajedno, jesu li imali svu potrebnu opremu…
Te kobne nedjelje planinari su se, nakon uspona i noći provedene na vrhu Triglava, u planinarskom domu Planika, počeli spuštati prema automobilima.
Snijega je bilo više nego što su prognoze najavljivale. Jedan vodič upozorio ih je na to da je vrijeme loše i koji dio staze moraju obići te da ne idu kroz šumu. Hodali su u koloni, njih sedmero na razmaku od 15 do 20 metara.
Na čelu kolone bio je Marijo Boko kao vodič, kao najiskusniji. Za njim su išli Mia i Tonći Leskur kao druga i treći pa braća Andrija i Roko kao četvrti i peti te Bernard i Dubravko Perić na začelju, prenosi Dnevnik.hr.
Četiri lavine zaredom
Hodali su pola sata kad je krenula lavina. Pomela je prvih petero.
“Njih trojicu odnijela je u provaliju, dvoje ih je nekako uspjelo ostat gore, šesti i sedmi nisu imali kontakt s lavinom”, prepričao je za Slobodnu Dalmaciju Bernard, koji je na začelju kolone gledao kako mu prijatelji nestaju u provaliji. “Nas dvojica na kraju kolone, kao šesti i sedmi, nismo imali kontakt s lavinom.”
Mia je hodala odmah iza Marija, druga, ispred braće. Oni su svi poginuli.
“Od Boke sam bila metar, on je išao ispred mene i razgrtao je taj snijeg. Sjećam se samo da sam odjedanput osjetila tu lavinu i da sam se ukopala sa štapovima i nogama, čekala da to prođe. Osjetila sam taj snijeg kako se kupi na meni, kako me gura, ali držala san se cijelim svojim životom da ostanem, da me ne odnese u smrt”, prisjeća se Mia.
Sve je trajalo samo nekoliko sekundi. Kad se digla, vidjela je da Marija nema. Nije ni čula da ga je odnijelo. “Samo ga je izbrisalo”, govori Mia. Odmah je počela kopati ispred sebe na njegovu mjestu, no nije ga bilo. Zavezala se za obližnji bor koji je virio iz snijega, zavezala se za njega konopom. Bojala se pomaknuti.
“Majko mila, di su braća?”
Tonći, koji je bio treći u koloni, odmah iza Mije, kaže kako mu je život spasio Dubravko, koji je sa začelja kolone viknuo: “Lezite!”
“Ja sam se instinktivno legnuo i osjetio da mi je taj snijeg prešao preko glave i kostiju”, prisjeća se Tonći.
“Kad san se digao, pogledao sam ispred sebe. Mia je tu, nema Boke. Okrećem se iza sebe, majko mila, di su braća!? Bili su meni iza leđa, metar i po, dva od mene.” Instinktivno su počeli kopati, rukama i štapovima, no shvatili su da ih nema.
Sakrili su se ispod jelke i iza jedne stijene, koje su im bile jedini zaklon. Shvatili su da nije pametno ići dalje. Pozvali su 112, a dok su razgovarali, došla je i druga lavina, nakon pet minuta treća, nakon dvadeset minuta i četvrta.
“Sva sreća da sam se vezala za stablo”, dodaje Mia, kojoj je druga lavina prešla preko glave.
Kao da pospeš sol
Dubravko je bio zadnji u koloni i sve je vidio. “Dogodilo se odjednom, nije bilo zvuka, grmljavine, kao da si povukao jednu ogromnu plahtu preko njih, sve se zabijelilo. To je jednostavno proletjelo. Samo san viknuo: ‘Lezi dolje!’ Bilo je nezamislivo”, dodaje, jer obično kad zamišljaš lavinu, čuje se jaka grmljavina, no ovdje to nije bio slučaj. “Kao da prospeš kilu soli, takav je zvuk. Par sekundi samo.”
Kopali su kako bi našli prijatelje, no lavina ih je odnijela u provaliju.
Četiri sata čekanja
Pomoć je, kažu, stigla nakon puna četiri sata. Nisu mogli doći helikopterom zbog lošeg vremena, pa su prema njima krenuli pješice.
“Vidljivost je bila nikakva. Čak je jedan njihov skliznuo kad je došao. U zadnji tren smo ga uhvatili za ruke da ne ode i on u provaliju. To gdje smo mi stali bilo je 20 centimetara široko, nismo mogli ni lijevo, ni desno, ni naprijed, nigdje se nismo mogli pomaknuti”, prisjeća se Dubravko.
“Cupkali smo u mjestu da se ne smrznemo, cijeli mokri od snijega na minus četiri stupnja, vjetar šiba, snijeg… I tako četiri sata. Od 10:07, kad smo uputili prvi poziv, do 14:09.”
“Slovenci su nam rekli da težu akciju od ove nisu imali zadnjih trideset godina. Nakon što su pronašli Marija, i njih je poklopila jedna lavina, peta, jedva su se izvukli, prekinuli su daljnju potragu. I njihovi su životi bili ugroženi”, pojašnjava Bernard i dodaje da su zapravo došli ekstremno brzo.
“Mislili smo da će doći tri-četiri čovjeka, ali došlo ih je tridesetak već u prvoj grupi. Kad smo se spuštali natrag do baze, po već utabanom snijegu trebalo nam je četiri sata, a oni su za isto to vrijeme došli do nas penjući se uzbrdo kroz snijeg koji je trebalo utabati. Svaka im čast! Svi su bili toliko ljubazni, od spasilaca do policije”, dodaju.
Nikad više na snijeg
Čekanje na prve informacije o prijateljima bilo je najgore, dodaju. Stradali Marijo bio je pun iskustva. Triglav je prošao pet puta sa svih strana. Njihova je tura, kažu, bila najlakša i imali su punu opremu. “Jedino nismo imali lavinske ruksake sa sondom i lopatom, ali čovjek na televiziji je rekao da im ni to ne bi ništa pomoglo u tom trenutku.”
Kažu da ne znaju kad će ponovno u planine. Tonći je siguran – “Definitivno nikad više u snijeg”, iako vjeruju da bi Mariju bilo drago da nastave. “Čovjek je živio planinu. Osjećao sam se presigurno uz njega. Kad bi sad odustao od planinarenja, činilo bi mi se kao da sam ga izdao”, govori Tonći kroz suze.
Na snijeg više neće ni Dubravko. “Ne da neću više na snijeg, nego neću gledat ni Zimske olimpijske igre na televiziji, a kamoli se penjat po snijegu”, rekao je u razgovoru za Slobodnu.