Na dan, 18. studenoga 1898. godine, u hercegovačkim Drinovcima rođen je Antun Branko Šimić, jedan od najznačajnijih hrvatskih pjesnika i utemeljitelj slobodnoga stiha u hrvatskoj književnosti.
Iako je preminuo sa svega 26 godina u Zagrebu, ostavio je neizbrisiv trag, a njegova rodna Hercegovina i školovanje u Širokom Brijegu ostali su trajno utkani u temelje njegova pjesničkog svijeta.
Školovanje na Širokom Brijegu
Svoje prve važne obrazovne korake Šimić je napravio upravo u Hercegovini. Pohađao je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Širokom Brijegu, gdje je završio tri razreda prije nego što ga je školovanje odvelo u Mostar, Vinkovce i naposljetku u Zagreb.
Zanimljive detalje iz tog razdoblja čuva Arhiv Hercegovačke franjevačke provincije, a objavio ih je Digitalni arhiv Široki Brijeg. Na sačuvanoj fotografiji iz školske godine 1910./1911., snimljenoj u klaustru samostana na Brigu, mladi Antun Branko Šimić sjedi na zemlji u prugastom odijelu uz kolege gimnazijalce te profesore i provincijala, među kojima su bili ravnatelj fra Didak Buntić i provincijal fra Luka Begić.
Kada se Šimić u ljeto 1910. godine upisivao u gimnaziju, novoupisani su učenici dobili točne upute što moraju donijeti na Brijeg: 34 krune za upisninu i knjige, šest novih košulja, šest prtenih gaća, dvoje vanjske gaće od modrog beža, jedan fes, čarape i rupce, uz napomenu da svi moraju doći istoga dana, 30. kolovoza.
Upravo u tom ozračju, u kojem su širokobriješki gimnazijalci te godine osnovali i svoje književno-glazbeno društvo Polet i pokrenuli listić Ruža, Šimić je napravio i svoje prve književne korake, objavivši već s 15 godina prvu pjesmu “Zimska noć” u časopisu Luč.
Hercegovina kao “plava skamenjena vječnost”
Iako je najpoznatiji po zbirci Preobraženja (1920.) i univerzalnim temama života, smrti i tijela, Hercegovina se kao zavičaj provlači kroz njegovo stvaralaštvo.
Međutim, Šimić zavičaj ne opisuje na klasičan, idiličan način. U njegovim se stihovima realistični hercegovački krš preobražava u duboki simbol ljudske sudbine.
Najbolji primjer toga je njegova antologijska “Pjesma jednom brijegu”, posvećena upravo Širokom Brijegu. Šimić bez uljepšavanja progovara o surovosti i ljepoti rodnoga kraja: “Pust je: tu ne raste ništa / Tek kamenje se golo plavi”.
Kroz prizor teškog života u zavičaju (“Pod brijegom voda teče. I ljudi se muče radom“), pjesnik suprotstavlja prolaznost čovjeka i vječnost hercegovačkog tla.
Za Šimića taj brijeg nije tek geografska točka, nego spomenik koji nadživljuje generacije, “susjed neba” i “ta plava skamenjena vječnost”.
Pokretač utjecajnih književnih časopisa (Vijavica, Juriš, Književnik) i autor koji je tvrdio da su pjesnici “čuđenje u svijetu”, do posljednjeg je dana, unatoč teškoj borbi s tuberkulozom, pomicao granice književnosti.
Rođen u srcu Hercegovine, Antun Branko Šimić uspio je ono što rijetkima polazi za rukom, s minimalnim brojem riječi pretvoriti goli hercegovački kamen u besmrtnu poeziju.
foto: preuzeto s naslovnice zbirke Opomena/uređivano
