Grad u kojem se stoljećima susreću križ, polumjesec i povijest koja još nije rekla posljednju riječ
PRIZREN – Malo je gradova na Balkanu u kojima se povijest tako snažno može osjetiti na svakom koraku kao u Prizrenu. Grad na Bistrici stoljećima je bio mjesto susreta različitih naroda, kultura i religija. Danas je njegova vizura snažno obilježena islamskom baštinom – prema dostupnim podacima, u samom gradu nalazi se 38 džamija, dok ih na području cijele općine ima 92.
Ali ispod današnje slike Prizrena postoji i jedan drugi sloj – sloj starije kršćanske povijesti.
I upravo taj sloj posljednjih godina ponovno privlači pozornost.
Jer pitanje koje se danas sve češće postavlja nije samo pitanje vjere. To je pitanje identiteta, povijesnog pamćenja i korijena.
KRŠĆANSKI TRAGOVI KOJI NISU NESTALI
Prizren je prije osmanskog razdoblja bio grad snažne kršćanske prisutnosti. Povijesni izvori svjedoče o brojnim crkvama, a srednjovjekovni sakralni objekti i danas predstavljaju važan dio kulturne baštine ovoga prostora. Povijest grada pokazuje kako su se kroz stoljeća mijenjale vjerske i političke okolnosti.
Dolaskom Osmanlija počinje snažan proces islamizacije. U 16. stoljeću udio muslimanskog stanovništva u Prizrenu naglo raste, dok se broj kršćanskih zajednica postupno smanjuje. Povijesni zapisi iz različitih razdoblja pokazuju koliko je taj proces bio dubok.
Jedan od najupečatljivijih primjera jest crkva Bogorodice Ljeviške, koja je u osmanskom razdoblju pretvorena u džamiju.
Zato današnja priča o obnovi ili gradnji katoličkih sakralnih prostora u Prizrenu za mnoge ima značenje koje nadilazi samu arhitekturu.
„VRAĆAJU SE SVOJIM KORIJENIMA“
U posljednjih nekoliko desetljeća zabilježeni su slučajevi Albanaca s Kosova koji su iz muslimanske tradicije pristupili Katoličkoj Crkvi. Neki od njih svoj izbor opisuju kao povratak vjeri svojih predaka i ponovno otkrivanje obiteljske prošlosti.
Takvi slučajevi nisu samo suvremena pojava. Povijest Kosova poznaje i zajednice koje su tijekom osmanskog razdoblja formalno prihvatile islam, dok su dio kršćanskih običaja i identiteta nastavile čuvati unutar obitelji. Povijesni izvori govore i o tzv. kripto-katoličkim zajednicama koje su se kasnije ponovno javno deklarirale kao katolici.
Zabilježeni su i noviji slučajevi većih skupina odraslih osoba koje su primile katoličke sakramente nakon što su prethodno pripadale muslimanskoj tradiciji.
Zato se danas među dijelom ljudi sve češće čuje rečenica:
„Ne dolazimo nečemu novome – vraćamo se onome što je nekada bilo naše.“
CRKVA NA MJESTU GDJE SU PRONAĐENI TRAGOVI PROŠLOSTI
Posebnu težinu ovoj priči daje informacija da se na prostoru na kojem je planirana katolička crkva, prema navodima s terena, nalaze ostaci starijeg sakralnog objekta.
Ako se arheološkim istraživanjima službeno potvrdi da je riječ o ostacima nekadašnje crkve, tada bi taj prostor dobio potpuno novu povijesnu dimenziju.
Jer tada ne bi bila riječ samo o gradnji novog objekta.
Bila bi to priča o prostoru na kojem se prošlost susreće sa sadašnjošću.
O mjestu na kojem su ljudi prije nekoliko stoljeća molili, gdje su se krstila djeca, sklapali brakovi i ispraćali mrtvi – a čiji su tragovi s vremenom potisnuti drugim povijesnim okolnostima.
U Prizrenu takva mogućnost nije nezamisliva. Grad je već pun primjera u kojima se ispod današnje sakralne i urbane slike mogu prepoznati slojevi različitih epoha. Suvremeni izvori također ističu kako se katolička, pravoslavna i islamska baština u Prizrenu nalaze vrlo blizu jedna drugoj.
DUHOVNA BORBA KOJU VJERNICI VIDE DRUGAČIJE
No uz povijest i arheologiju postoji i nešto što se ne može izmjeriti metrom niti dokazati laboratorijem.
To je – vjera.
Za dio katoličkih vjernika događaji poput obnove crkvenog života, novih krštenja i povratka ljudi kršćanstvu imaju i snažnu duhovnu dimenziju.