|PROPOVIJED: don Ivan Ćubelić, župnik
“Žetva je velika, ali radnika malo.”
Isus poziva i šalje 72 učenika… Nije to više samo 12 apostola, nego simbolični predstavnici svih naroda, koliko ih je tada bilo poznatih. Evanđelje tako izlazi izvan okvira starozavjetnog saveza. Među apostolima se nalazimo i mi jer smo svi njegovi učenici. Lijepo je vidjeti da Isus prihvaća pomoć svojih učenika koji će ovom vremenu donositi evanđeosku nadu i ljubav, koji će ljudima darovati Boga.
Čovjek bez Boga je čovjek bez domovine, stranac samom sebi i drugima. Zašto? Zato što sve dok ne susretne Boga neće naći pravog odgovora na svoje čežnje za istinom, dobrotom i pravednošću. Samo nastavlja osjećati da je i sam tek veliki upitnik na koji nema odgovora. Putuje kao hodočasnik bez cilja, čija se ozbiljnost ubrzo pretvara u površno lutanje. To je slika čovjeka bez korijena, bez doma i domovine, jednostavno stranac bez ikakve pripadnosti. A onda postaje rob raznih ovisnosti, pa sve više roditelja iskazuje svoju nemoć i očaj (citat iz novina): Nemojmo se zavaravati, stanje je alarmantno! Droga je među srednjoškolcima toliko raširena da kao roditelj ne znam što više učiniti! Drogiraju se za vrijeme nastave, večernjih izlazaka, u kafićima, na plaži, kod kuće… Ne mogu zaštiti kćer. Ne mogu je zatvoriti u kuću i vezati lancima – riječi su jedne majke. Najgore od svega je što mnogi roditelji ne vide što im se zbiva s djecom. Ne žele vidjeti problem jer, što se njih tiče, problema nema, njihova su djeca odlikaši!
Ovaj zbunjeni i okrutni svijet u svojoj utrobi nosi jedan drugi svijet… slobode, ljubavi, dobrote prema Bogu i bližnjemu. Bog je svoje sjeme već posijao u srca i savjesti ljudi… samo traži nove oči drugačiji pogled na čovjeka i na međuljudske odnose… Tu započinje naša zadaća i poslanje kršćana u svijetu danas. Što smo ponizniji i manji – uspjeh će biti veći… jednostavni smo suradnici Božji!
Braćo i sestre, nužno je da kao društvena bića razgovarate o svemu i svačemu, o mnogim stvarima, događajima i ljudskim problemima. Ipak, ne zaboravite da ste kršćani i da ste pozvani svjedočiti o Bogu Isusa Krista. Oko nas postaje sve više ljudi koji misle da se može živjeti kao da Boga nema. To je gorući problem naše zapadne kulture koja je u ovoj generaciji povjerena upravo nama. Blagoslovljene su one obitelji koje zajedno mole, s djecom dolaze na misu i svete sakramente, koje se druže s rodbinom i s prirodom Božjom…
Isusu je poznata tvrdoća i hladnoća ovoga svijeta … ali uza sve to on ne želi apostole (kao i roditelje) nasilne, moćne i jake, nego ponizne dobre i svete! Dovoljno je da smo svjesni svog odnosa s Bogom i njegove slike koju nosimo u sebi. Mi smo dio Božje veličine i to nam je dosta! Ne treba se u obitelji i društvu napadno dokaziva i držati duge govore. Tko nosi Boga, taj daruje i vjeru i nadu i ljubav! Pogledajmo trudnu ženu, koja u sebi nosi dijete… svima je jasno da su tu dva života (njezin i djetetov) i ne treba se dokazivati. Tako i pravi kršćanin u svom životu nosi sebe i sliku Božju također. Možda će djeca nekad i reći da ne shvaćaju zašto ići u crkvu. No, roditelji koji ustrajno žive po Božju, znati će kako svoju djecu voditi putem radosti i sreće da ne odlutaju u ropstvo ovisnosti i u kulturu smrti.
Apostoli, njih 72, radosni su se vraćali do Isusa… najprije zato što su Božji suradnici, ali i stoga što su mogli učiniti nešto lijepo za Boga i za svoje bližnje… Majka Terezija svojim je časnim sestrama uvijek naglašavala, a to vrijedi i za sve nas: Nije dovoljno činiti dobro – nego je potrebno da to činimo s radošću!