|PROPOVIJED: don Ivan Ćubelić, župnik

“Žetva je velika, ali radnika malo.”

Isus poziva i šalje 72 učenika… Nije to više samo 12 apostola, nego simbolični predstav­nici svih naroda, koliko ih je tada bilo poznatih. Evanđelje tako izlazi izvan okvira staro­zav­jetnog saveza. Među apostolima se nalazimo i mi jer smo svi njegovi učenici. Lijepo je vidjeti da Isus prihvaća pomoć svojih učenika koji će ovom vremenu donositi evanđeosku nadu i ljubav, koji će ljudima darovati Boga.

Čovjek bez Boga je čovjek bez domovine, stranac samom sebi i drugima. Zašto? Zato što sve dok ne susretne Boga neće naći pravog odgovora na svoje čežnje za istinom, dobro­tom i pravednošću. Samo nastavlja osjećati da je i sam tek veliki upitnik na koji nema odgovora. Putuje kao hodočasnik bez cilja, čija se ozbiljnost ubrzo pretvara u površno lutanje. To je slika čovjeka bez korijena, bez doma i domovine, jednostavno stranac bez ikakve pripadnosti. A onda postaje rob raznih ovisnosti, pa sve više roditelja iskazuje svoju nemoć i očaj (citat iz novina): Nemojmo se zavaravati, stanje je alarmantno! Droga je među srednjoškolcima toliko raširena da kao roditelj ne znam što više učiniti! Drogiraju se za vrijeme nastave, večernjih izlazaka, u kafićima, na plaži, kod kuće… Ne mogu zaštiti kćer. Ne mogu je zatvoriti u kuću i vezati lancima – riječi su jedne majke. Najgore od svega je što mnogi roditelji ne vide što im se zbiva s djecom. Ne žele vidjeti problem jer, što se njih tiče, problema nema, njihova su djeca odlikaši!

Ovaj zbunjeni i okrutni svijet u svojoj utrobi nosi jedan drugi svijet… slobode, ljubavi, dobrote prema Bogu i bližnjemu. Bog je svoje sjeme već posijao u srca i savjesti ljudi… samo traži nove oči drugačiji pogled na čovjeka i na međuljudske odnose… Tu započinje naša zadaća i poslanje kršćana u svijetu danas. Što smo ponizniji i manji – uspjeh će biti veći… jednostavni smo suradnici Božji!

Braćo i sestre, nužno je da kao društvena bića razgovarate o svemu i svačemu, o mnogim stvarima, doga­đa­jima i ljudskim problemima. Ipak, ne zaboravite da ste kršćani i da ste pozvani svjedočiti o Bogu Isusa Krista. Oko nas postaje sve više ljudi koji misle da se može živjeti kao da Boga nema. To je gorući problem naše zapadne kulture koja je u ovoj generaciji povjerena upravo nama. Blagoslovljene su one obitelji koje zajedno mole, s djecom dolaze na misu i svete sakramente, koje se druže s rodbinom i s prirodom Božjom…

Isusu je poznata tvrdoća i hladnoća ovoga svijeta … ali uza sve to on ne želi apostole (kao i roditelje) nasilne, moćne i jake, nego ponizne dobre i svete! Dovoljno je da smo svjesni svog odnosa s Bogom i njegove slike koju nosimo u sebi. Mi smo dio Božje veličine i to nam je dosta! Ne treba se u obitelji i društvu napadno dokaziva i držati duge govore. Tko nosi Boga, taj daruje i vjeru i nadu i ljubav! Pogledajmo trudnu ženu, koja u sebi nosi dijete… svima je jasno da su tu dva života (njezin i djetetov) i ne treba se dokazivati. Tako i pravi kršćanin u svom životu nosi sebe i sliku Božju također. Možda će djeca nekad i reći da ne shvaćaju zašto ići u crkvu. No, roditelji koji ustrajno žive po Božju, znati će kako svoju djecu voditi putem radosti i sreće da ne odlutaju u ropstvo ovisnosti i u kulturu smrti.

Apostoli, njih 72, radosni su se vraćali do Isusa… najprije zato što su Božji suradnici, ali i stoga što su mogli učiniti nešto lijepo za Boga i za svoje bližnje… Majka Terezija svojim je časnim sestrama uvijek naglašavala, a to vrijedi i za sve nas: Nije dovoljno činiti dobro – nego je potrebno da to činimo s radošću!