|don Ivan Ćubelić, župnik
Kako li Isus govori jednostavno, slikama iz običnoga, svakodnevnog života! Njegov govor u prispodobama uvijek sadrži mnogo više nego što je rečeno. Priča je sasvim jednostavna, a u ljudima rađa ideje, izaziva slike i sjećanja, budi osjećaje, potiče na aktivnost… Isus je ovim svijetom prolazio otvorenih očiju i srca. S poštovanjem je promatrao more, polja, vinograde… i radnike. U svemu je vidio nešto Božjega. Takva je i slika o sijaču i sjemenu, o zemlji kamenitoj i plodnoj, o trnju, pticama i suši… koji su prijetnja sjemenu na putu rasta do željenog ploda. Bez velikog uvoda, on nam odmah predstavlja ono bitno: Iziđe sijač sijati… a u nama naviru slike nekih davnih vremena i bliskog odnosa čovjeka s prirodom. Bisage preko njegova ramena i široki zamah ruke… dok u zemlju neumorno i s puno nade polaže život da se umnoži stostruko.
U daljnjem opisu sijač nam izgleda drugačiji, nelogičan i rasipan. Razbacuje zrnje na sve strane, gdje treba i gdje ne treba. Ima ga po kamenju i cesti, po neizoranoj strnini i drači… kao da baš svemu vjeruje i svemu se nada. Rekli bismo – nepopravljivi sanjar koji posvuda vidi život i budućnost. SIJAČ – upravo je to jedno od najljepših naziva za Boga.
Jedna tako beskrajna kiša zrnja Riječi Božje svakog se dana prosipa po nama. Sjeme evanđelja ispunja zrak. Odlazi sa stranica Svetog Pisma, iz ljudskog govora i dobrih djela, iz svakog susreta. Kolikogod sjeme bilo dobro, taj mladi život koji se rađa ubrzo će umrijeti ako ne susretne vodu, sunce i zaštitu…. Sijač rasipa zrnje, ali o kvaliteti tla ovisi hoće li sjemenje proklijati i uzrasti.
Bog očekuje pozitivan odgovor. A ja? Htio bih biti plodno tlo, majka zemlja, kolijevka koja prihvaća klas. Biti majka Riječi Božje… nježno je prihvatiti u se, skrbiti i braniti je svom snagom, mudro je podizati. Poput svake majke koja dobro zna s koliko se nježnosti i čežnje razvija plod u njenoj utrobi. Zna kako je neotporan i ranjiv, potreban zaštite… skoro u svemu ovisan o njoj.
A koliko sam puta baš ja bio zapreka da se to čudo i dogodi! Ja, cesta tvrda i neplodna, kamenito polje… ja koji u svom srcu uzgajam trnje. Svatko je od nas kao gruda zemlje, svatko je i sijač koji prolazi ovim svijetom i sije. Svaka riječ, svaka gesta koja polazi od mene, odlazi u svijet i donosi svoj učinak. Što želim da se dogodi? Tuga ili klice radosti? Strah i malodušnost ili potpora životu?
Često sam tek cesta koja samo teče i nikad se ne zaustavlja, a Riječi Božjoj treba malo mira kako se na tom putu ne bih izgubio ja i smisao mog života… i ona glad za vječnim od kojega je izgrađeno moje ljudsko dostojanstvo.
Često sam plitak i površan. Moje srce i osjećaju nemaju dubine, ne pohranjujem vrijednosti, ne čuvam ih i ne razmišljam o idealima. Živim od senzacija, trenutnih vijesti iz medija… a ni o čemu ne razmišljam ozbiljno, duboko i trajno.
Često sam opsjednut kupovanjem i uživanjem, mnogim trnjem i dračama svakodnevice, naporom da se uskladi posao i obitelj, da pobijedim beznađe i samoću, strah od budućnosti. Osjetim da u meni više nema mjesta za klicu sjemena Božjeg i za velike snove.
Međutim, naglasak prispodobe nije na našim manama. Glavni je lik sijač, Bog darežljiv i milosrdan koji nikog ne zaboravlja, nikoga ne otpisuje. Odatle moja radost i nada. On nastavlja neumorno sijati bez obzira što sam tvrd i neobrađen, grešan i neplodan. Unatoč svega tog trnja i drače, suše i neobrađena kamenjara, putova potrebnih i suvišnih… on u svakomu od nas vidi dobro tlo, sposobno primiti i cvjetati… Malena klica dobrote konačno će pobijediti!
Privlači me Bog beskrajne dobrote koji u moj život sije tako mnogo da bi postigao tako malo. Ljubim svog Boga koji toliko vjeruje u snagu sjemena i u dobrotu ove zemaljske grude mog srca… koje je istodobno polje trnja i dobre zemlje što cvjeta Božjim sjemenom.