|PROPOVIJED: don Ivan Ćubelić, župnik
Nakon onog evanđelja o čudesnom umnažanju kruha, već nekoliko nedjelja pratimo raspravu između Isusa i Židova. Taj čudesni kruh nije bio tek obična hrane za gladne slušatelje. Isus je tražio načina da po tim znakovima ljudi shvate da je od Boga, pa da povjeruju u njega.
I danas čitamo prigovor Židova na Isusovu tvrdnju: Ja sam kruh koji je sišao s neba, ja sam kruh živi. Oni su spremni Isusu priznati sve: da je prorok, da je dobar čovjek i propovjednik… ali još nisu došli do te svijesti ili još nemaju tu milost da povjeruju da je on s neba, da je sin Božji.
Nešto slično događalo se i u Rimu, kad su u Panteon stavljali kipove svih božanstava iz krajeva koje su Rimljani pokorili. Tako su htjeli zadovoljiti i kršćane: Pa, dat ćemo i Isusu jedan prozor među svim tim božanstvima. Kršćani to nisu mogli prihvatiti jer je Isus jedinstven, on je Bog i nema ništa s onima koje ljudi izmišljaju i prave im kipove.
A jasno je da je Bog sišao s neba k nama i da ga je puna zemlja, kao što smo ga puni i mi, njegova djeca. Bitna točka čitave povijesti je upravo taj susret neba i zemlje, Božji silazak k nama koji se nastavlja bez prestanka. On je Bog blizak i dalek, Onaj koji dolazi na putu je prema svakomu od nas. Tko ga prihvati nastanit će se u njegovu srcu, u razumu, u riječima i nahranit će ga nebom.
Isus nam otkriva radosnu tajnu, koja je skrivena svijetu, a on nam je objavljuje: Postoji hrana koja može zadovoljiti tvoju glad za životom i za srećom. Nije potrebno trošiti riječi u raspravama s Bogom. Najbolje je zaroniti u njegove tajne. Tražiti živi kruh za našu glad. Kruh koji mijenja kvalitetu života, daruje nam božanske boje. Ne trebamo se zadovoljiti nekakvom drugom hranom, mi smo ipak djeca Božja.
Tada dolazi divljenje i neviđena radost: odnos ljubavi u središtu našeg bića i u srcu svijeta.
Današnje je evanđelju puno riječi jesti. Nešto tako jednostavno i svakidašnje, a opet tako životno i puno značenja. Pitanje je to života ili smrti: jesti ili umrijeti.
Kruh koji silazi s neba jest Bog, a postavlja se kao životno pitanje za svakog čovjeka: Pred tobom stoji život i smrt. Biraj život!
Hrana nam pomaže da živimo, Bog nas je pozvao na život. Nismo tu samo zato da postajemo bolji, nego da se hranimo Bogom koji će tako mijenjati našu bit, srce i dušu, nježno i polako. Dok nas pretvara u svoju sliku, čini nas više ljudima. Što je više Boga u nama to smo više slobodni, to smo više ono što trebamo biti. Postajemo ljubljena djeca Božja.
Suobličiti život Kristu ne znači samo uzimati kruh euharistije, to bi bilo obično vršenje obreda. Ljubav s Bogom je trajna liturgija, stalni silazak Krista u nas. To znači: snivati svoje snove, udisati čisti i svježi zrak evanđelja, plivati u moru ljubavi koja nas grli i hrani: u njemu živimo, mičemo se i jesmo.
Upitajmo se: čime se hrani moja duša i moje misli? Hranim li se ljepotom i dobrotom ili mi je jelo egoizam, preziranje drugih, strahovi od života… Ako se hranimo Kristom, on prebiva u nama i njegova nas riječ upravlja, oblikuje naše misli, osjećaje, ljubavi…
Ako prihvaćamo loše misli… i sami ćemo postati takvi. Ako se pak hranimo mislima evanđelja i ljepote, postat ćemo muževi i žene ljepote i blagosti, a to su jedine dvije sile po kojima će se ovaj svijet spasiti.