|PROPOVIJED: don Ivan Ćubelić, župnik
Za bilo koji uspjeh u životu, čovjeku su potrebni čvrsti temelji i jasni projekti. Bilo za gradnju kuće, bilo za izgradnju vlastite sreće. Riječ Božja, koju danas slušamo, potiče nas da ne lutamo bez cilja, nego da se opredijelimo za istinu, ljepotu i dobrotu.
Prva dva čitanja uče nas da je ljepota u služenju. Suvremenom čovjeku ta riječ služenje nije draga, tvrd je to govor. Čak neki crveni šetači javno protestiraju sloganom: Neću služiti! Radost služenja nije shvatio ni Lucifer, pa je započeo pakao; služiti nisu htjeli ni Adam i Eva pa su izgubili ljepotu rajskog života. A koga nosi ljubav taj shvaća da je isto ljubiti i služiti… od svojih dobara, od svega što imaš i što jesi poslužiti sreći drugoga… u braku i obitelji, na poslu i u društvu… Uzor nam je Marija, velikodušna i ponizna službenica Božja, a i sam Isus koji kaže da je došao služiti nama, a ne da mi služimo njemu.
Evanđelje nam, pak, opisuje jedan Isusov razgovor s učenicima. On dobro zna da ni čovjek ni ovaj svijet nisu dovoljni sami sebi, zato nas poziva da se hranimo Bogom. Isus je naša hrana za život vječni, a to je istinska sloboda, radost i punina.
Sve to želi nama darovati u kruhu i vinu – u kojima nježno skriva čitav svoj život, tijelo i krv, rane i slavu uskrsnuća. Blagovati njegovo tijelo i krv, hraniti se njegovim božanskim životom, ne odnosi se samo na euharistijski kruh u misi. Svojim se Bogom počinjemo hraniti prvim udahom svakoga novog dana, a nastavljamo duhom evanđelja koje se očituje u našim mislima i riječima, u njegovoj milosrdnoj ljubavi koja čini da i naša srca budu prostrana i blaga.
Taj govor o kruhu vječnog života učenicima je nešto teško i nerazumljivo, pa mnogi odlaze… Takvi smo mi ljudi, često robovi svojih krivih predodžbi o Bogu i o ljudima. Ne trebamo se čuditi apostolima onda, kao ni nama danas. Jer, vjera nije hladna ljudska logika, nego je to božanska snaga koja nas želi dotaknuti i mijenjati.
Isus je svjestan naših kriza vjere: Kanite li i vi otići? Slobodni smo ostati s Bogom ili otići za glasovima ovoga svijeta… On samo ne želi da se predamo pasivnosti, nego nas uvijek ponovno izaziva na razmišljanje i slobodno opredjeljenje. U tim mukama naših premišljanja, dolazi nam divan odgovor ribara žuljevitih ruku, vjetar mu u raščupanoj kosi, a sol na licu… Gospodine, komu da idemo? Pa, samo ti imaš riječi života vječnoga! Samo ti… samo Bog…
Ljepšeg odgovora ne može ni biti: Božja riječ stvara i donosi život u svaku stanicu našeg bića. Oduzmeš li svoj dah, Gospodine, sve postaje obična prašina!
Poziv: Kanite li i vi otići… ima danas i svoje drugo značenje. Mladi nam odlaze, sa zabrinutošću slušamo svakog dana. Kamo odlaze? u Irsku i Njemačku. Pa ako će biti sretni, nije ni to najveća tragedija. Osjećam da bismo i mi u Crkvi trebali sa zabrinutošću govoriti o temi odlaska mladih, ali ne iz Hrvatske, nego iz aktivnosti župne zajednice, od sakramenata i od svoje vjere… Možda se u ovoj Godini obitelji roditelji susretnu sa svojim mladima u iskrenom razgovoru o važnim životnim temama i vječnim vrijednostima. Imali li u kršćanskim obiteljima snage za odgoj ili je puno lakše jednostavno se prilagoditi željama svoje djece?
Ljubav Božja, kao i svaka druga ljubav, ne nameće se nego se nudi. Isus nam se dariva čitav u euharistiji. A, upravo euharistija gradi kršćansku zajednicu, kao što su po ovoj božanskoj hrani mnogi izgradili svoju svetost. Pročitao sam svjedočanstvo o jednom biskupu koji je potajice okupljao kršćane u logoru smrti. Nije imao zlatnih kaleža ni mramornih oltara. U jednoj je ruci držao mrvice kruha, a na dlanu druge ruke nekoliko kapljica vina. To je bila misa, ne obična navika, nego stvarni susret s Bogom i kruhom koji daje snagu za obraćenje i posvećenje, za mir i opraštanje, za radost i izdržljivost u nevoljama.
Za nekoliko tjedana u Solinu slavimo Nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji. Je li još uvijek hrvatska katolička obitelj živi od euharistije, dnevno se moli, a nedjeljom slavi svetu misu? Euharistija, sveta misa i molitva… siguran su put za skladan brak i sretnu obitelj. Euharistija je i jasan znak raspoznavanja onih koji ostaju s Isusom i onih koji robuju trenutačnim radostima ovoga svijeta!
Za kraj možemo reći da vjera nije nervozna borba, nego je uvijek nježna predaja… s povjerenjem u naručje onoga koji jedini ima riječi života vječnoga. Amen.
