|PROPOVIJED: don Ivan Ćubelić, župnik
Kad god pogledamo neku Gospinu sliku ili kip u kući, u crkvi ili ovu u betlehemskim jaslicama, uvijek je prikazana kao oličenje nježnosti i blagosti, spuštene glave i potpune podložnosti nekoj Volji koja je veća od nje. Na licu se ne očituje radosni zanos, nego neki pasivni mir. Čitajući današnje evanđelje, teško je zamisliti da je Gospa bila tako smirena i pasivna. Ona je očito bila mlada djevojka puna zanosa i nade, radosti i smijeha.
Kad prihvaća Božju volju, ona se ne zatvara u se, niti bježi od svijeta. Ustaje i hrabro preuzima odgovornost za svoj život, misli na druge i želi pomoći, putuje s karavanama više od sto kilometara do rodice Elizabete, majke Ivan Krstitelja. A kakav je bio tek njihov susret, pravi vatromet smijeha, radosti, pjesme i zahvaljivanja Bogu.
Današnje je evanđelje dviju žena. Jedna će roditi Spasitelja, a druga njegova proroka Ivana Krstitelja. Duhovni pisci kažu da je najljepša slika kršćanina upravo trudna žena, koja u sebi nosi jedan drugi život. Ona ne treba ni govoriti o tome jer svi vide što se događa: živa je u dva života, u sebi nosi dva srca i nitko ih ne može rastaviti.
Tako i kršćanin ide svijetom pronoseći svjetlo Riječi Božje, kao drugi život u svom životu, učeći se ljude i svijet gledati Božjim očima i osjećati Kristovim srcem. Tako, i danas svaki od nas može postati majka u čijem će se srcu utjeloviti Riječ Božja.
Evanđelje opisuje jedinstvenu scenu u kojoj su glavni likovi samo dvije žene. Marija i Elizabeta su ispunjene Bogom i tu radost iskazuju svojim osjećajima. Njihov susret je umjetnost razgovora.
Najprije Marija ulazi u kuću i pozdravlja Elizabetu. Prijeći prag i ući, učiniti korake koji nas približavaju drugoj osobi, važna je slika i za naš život. Nije dobro ostati vani, samo čekati da se nešto dogodi nego treba uzimati odgovornost za svoj život, približiti se, kucati, obnavljati prijateljstva i povezivati se. Treba ljude pozdravljati, odmah i bez razmišljanja, neka se među nama šire riječi pozdrava i mira. Sama riječ pozdraviti nosi u sebi barem korijen i obećanje da bi mogli ozdraviti naši međuljudski odnosi i spasiti se naši susreti.
Drugi je korak blagoslov. Elizabeta povika iza svega glasa: Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje. Od starijih smo u pozdravu mogli često čuti slične riječi: Bog te blagoslovio. A to je bilo zazivanje nebeskog blagoslova, kao i zahvaljivanje Bogu za tu osobu po kojoj nam on daruje svoju ljubav i pomoć. Blagoslivljati ljude, i tako im zahvaljivati, može samo onaj tko se s drugima ne nadmeće niti im je zavidan. Sretan je onaj tko nauči blagoslivljati i diviti se dobroti i uspjesima svojih bližnjih.
Treći je korak u ovom susretu Marije s Elizabetom proširenje njihova horizonta. Zahvaljuju Bogu i slave ga što im je iskazao svoju ljubav. Kad god se dogodi ljubav uvijek je to neko čudo po kojem nas dotiče Božja ruka i njegova radost ulazi u naš život. Uvijek je to i poziv na zahvaljivanje.
U ovim božićnim danima zahvaljujmo i mi svom Bogu što nas ljubi i obasiplje čudesima. Prihvaćajmo njegovu volju hrabro i s povjerenjem poput Marije. Obnovimo svoju vjeru da nas Bog ljubi kako bismo i sami mogli sve više ljubiti ljude koji nas trebaju.