|PROPOVIJED: don Ivan Ćubelić, župnik
Isus je neumoran u nakani da nas potakne na život u duhu Blaženstava. Tomu služe sve evanđeoske usporedbe, sve njegove riječi i djela. I jasno, kršćanski je život posljedica susreta s Bogom, a ne moralističkih lekcija. Nije izvanjsko pristajanje uz propise, nego unutarnja naklonost prema istini, dobroti i ljepoti. Dobrotu treba zavoljeti i biti spreman na žrtvu da se ostvari u ljubavi prema Bogu i bližnjima. Kad je čovjek zaljubljen u neke vrijednosti odmah postaje drugačiji, uredan, točan, radostan…
Dok slušamo i gledamo vijesti o svakodnevnim tragedijama: ubojstva, krađe, osvete… kao da sami sebi šapćemo da nismo tako loši kakvih sve ljudi oko nas ima. Pomalo se naviknemo pogreške vidjeti samo kod drugih, a vlastite grijehe lako umanjimo i sebe opravdamo.
Božja Riječ nas uči da se ne uspoređujemo s onima koji su loši, kako bismo lakše dobili prolaznu ocjenu. Trebamo podignuti svoje oči i živjeti po uzoru Isusove dobrote, milosrđa i svetosti. Ako se ravnamo samo po svom mišljenju ili obziru što će drugi reći, onda smo kao slijepci koji vode jedan drugoga i oba upadaju u jamu. Kako je velika sreća imati roditelje, a isto tako i nastavnike, koji znaju živjeti i svjedočiti vječne vrednote. U koga će se mladi ugledati, koga će nasljedovati ako im nitko ne pokazuje odgovornost pred Bogom za svoj i za tuđi život? Nije dovoljno djeci dati samo dar života, potrebno im je dati i smisao života!
Zašto se Bog uopće toliko trudi oko nas, želeći da budemo dobri? Zato što smo mu dragocjeni, jedinstveni, njegova smo ljubljena djeca. Hoće da se ostvarimo u punini života, a ne da ostanemo trajno površni i siromašna duha, zadovoljni mrvicama sreće.
Kako li je jasna Isusova slika i poziv: Zašto gledaš trun u oku brata svoga, a brvna u oku svome ne opažaš? Znamo da je to gola istina, kao što je istina i da teško priznajemo vlastite pogreške. Prema drugima smo nemilosrdni i strogi, a prema sebi popustljivi i blagi, a trebalo bi biti obratno. Bog samo želi da sebe i druge volimo sasvim jednostavno, da sebe i druge gledamo onako kako nas on vidi.
Ne radi se o tome da ništa ne kritiziramo, da ni o čemu nemamo svoje mišljenje. Potrebno je samo znati gledati ljude i događaje s nadom, kao što Otac nebeski daje sunce i kišu dobrima i zlima. O takvom nam obraćenju govori Isus, da pokušamo na sve gledati malo drukčije. Svi smo mi grešnici, ali smo svi mi i djeca Božja. A ocu i majci su poznate pogreške i mane njihove djece. Oni ih ipak prihvaćaju s ljubavlju i nastoje zajedno da stvari krenu na bolje.
Evanđelje nas poziva da ne sanjarimo, nego da gledamo stvarnost: Svako se stablo poznaje po svojim plodovima. Dobar plod – dobro stablo! Zar nije tako? To može i nama poslužiti da malo ispitamo vlastitu savjest i svoje ponašanje: što nam je doista važno, oko čega se trudimo i kakve plodove ubiremo? Jesmo li ozbiljni, puni života, sposobni prihvatiti nevolje… Potrebno je raditi ali čovjek ne smije zbog zarade nauditi sebi i zanemariti obitelj, zbog dokazivanja pred ovim svijetom izgubiti dušu i oboljeti od teških nemira. Svima nam je potrebna poniznost da bismo znali zastati i postaviti sebi neka pitanja?
Ovog tjedna već počinje korizmeno vrijeme. Ne treba izmišljati pokore, treba samo podignuti pogled od površna života i dopustiti da nas prosvijetli ljubav Božja. A to znači kod sebe i kod drugih primijetiti i pohvaliti ono što je pozitivno, a ne uvijek tražiti zamjerke i osuđivati. Više to vrijedi, nego li sva milostinja i svi postovi petkom.