Istup Miranda Mrsića, predsjednika Upravnog vijeća Klinike za psihijatriju Sveti Ivan, kojim pokušava opravdati postupanje ravnateljice Majde Grah nakon smrti 32-godišnjeg Kristiana Josipa Periša, otvara više pitanja nego što daje odgovora. Njegova tvrdnja da uprava nije ništa zataškavala jer je ravnateljica tek nakon dva tjedna pregledala snimku nadzorne kamere teško se može prihvatiti kao zadovoljavajuće objašnjenje. Posebno kada se zna kako funkcioniraju bolničke smjene, medicinska dokumentacija i sustav izvještavanja o izvanrednim događajima.
Mrsić je objasnio da je Periš preminuo 21. listopada, da je ravnateljica već sljedećeg dana pokrenula unutarnji nadzor, ali da je snimku nadzorne kamere pregledala tek 4. studenoga. Navodno je posumnjala da se nešto prikriva tek kada medicinski tehničari nisu dostavili svoja očitovanja i otišli su na bolovanje.
Takvo objašnjenje, međutim, otvara temeljno pitanje: zar smrt 32-godišnjeg čovjeka tijekom fizičkog sputavanja nije sama po sebi bila dovoljan razlog za hitnu provjeru svih okolnosti?
Što se moralo znati već sljedećeg jutra?
Teleskop je o okolnostima smrti Kristiana Josipa Periša razgovarao s dvojicom iskusnih psihijatara koji dobro poznaju organizaciju rada psihijatrijskih ustanova, bolničke procedure i postupanje u izvanrednim situacijama. Obojica su upoznata s načinom funkcioniranja dežurstava, primopredaje smjena i obvezama medicinskog osoblja kada nastupi iznenadna smrt pacijenta. Njihove stručne procjene otvaraju ozbiljna pitanja o postupanju uprave Klinike Sveti Ivan. Zbog osjetljivosti slučaja njihov identitet ne objavljujemo. Obojica smatraju da je ravnateljica najkasnije sljedećeg jutra morala biti upoznata s okolnostima iznenadne smrti mladog pacijenta.
Objašnjavaju da bolnice imaju sustav primopredaje smjena tijekom kojeg se prenose informacije o stanju pacijenata, izvanrednim događajima i postupcima provedenima tijekom dežurstva. Prema njihovim riječima, u takvim situacijama informacije moraju doći do ravnateljice ili njezina zamjenika, a nužan je i razgovor s dežurnom liječnicom.
Postoji i sestrinska dokumentacija, koja se redovito vodi tijekom smjena. Naši sugovornici upozoravaju da se stanje pacijenata i provedeni postupci evidentiraju tijekom svakog dvanaestosatnog razdoblja rada. Drugim riječima, informacije o smrti Periša nisu ovisile samo o naknadnim pisanim očitovanjima četvorice tehničara. Što je pisalo u sestrinskim izvješćima? Što je zabilježila dežurna liječnica? Tko je sudjelovao u primopredaji smjene i kome je prenesena informacija o smrti pacijenta? To su pitanja na koja Mrsić nije odgovorio.
Zašto je ravnateljica čekala dva tjedna?
Još je teže razumjeti zašto snimka nadzorne kamere nije pregledana odmah. Ravnateljica je, prema Mrsićevu priznanju, već 22. listopada pokrenula unutarnji nadzor. Dakle, znala je za smrt i smatrala da okolnosti zahtijevaju provjeru. Zašto onda nije odmah zatražila snimku?
Umjesto toga, gotovo dva tjedna čekala su se pisana očitovanja zaposlenika. Tek kada su se pojavile sumnje zbog izostanka izvješća tehničara, odlučila je pogledati snimku. To nije uvjerljivo objašnjenje učinkovitog upravljanja krizom. To je opis sustava u kojem je najvažniji dokaz pregledan tek nakon 14 dana. Mrsić sada tvrdi da nije bilo zataškavanja na razini uprave, a odgovornost za prikrivanje pripisuje tehničarima. Međutim, čak i ako uprava nije namjerno prikrivala događaj, ostaje pitanje njezina mogućeg ozbiljnog propusta u nadzoru.
Neznanje ne oslobađa automatski odgovornosti one koji su bili dužni organizirati sustav u kojem se takve informacije pravodobno provjeravaju.
Koga Mrsić zapravo brani?
Posebno je problematično što Upravno vijeće, prema Mrsićevim riječima, nije ni raspravljalo o smjeni ravnateljice. Kako je moguće da nakon smrti pacijenta, čiji se četvorica tehničara danas sumnjiče za teško ubojstvo, pitanje odgovornosti osobe koja vodi ustanovu nije bilo među ključnim temama?
Mrsić umjesto toga naglašava da je ravnateljica postupila odlučno kada je napokon vidjela snimku. No nije sporno samo što je učinila 4. i 5. studenoga. Sporno je što je poduzimala od 21. listopada do 4. studenoga.
Posebno upada u oči način na koji Mrsić brani liječnicu koja je bila prisutna tijekom kobnog postupanja prema Perišu. Upravo je ona, kao odgovorna liječnica, trebala nadzirati cijeli postupak fizičkog sputavanja pacijenta. Kako je moguće da Mrsić toliko odlučno govori o odgovornosti četvorice tehničara, dok se uloga liječnice još uvijek razmatra? Je li vidjela udarce, jastuk na glavi i pritisak na vrat? Zašto nije intervenirala? Umjesto obrane, javnost zaslužuje odgovore o njezinoj ulozi i odgovornosti.
Tu je i odgovornost zagrebačke gradske vlasti. Grad Zagreb osnivač je Klinike, a Upravno vijeće u listopadu 2025. imenovalo je Majdu Grah vršiteljicom dužnosti ravnatelja nakon smjene prethodnog ravnatelja. Gradonačelnik Tomislav Tomašević politički je odgovoran za funkcioniranje gradskih ustanova, premda ravnatelje formalno imenuje njihovo upravno vijeće.
Zato ni Tomašević ne može pitanje upravljačke odgovornosti svesti samo na činjenicu da je ravnateljica naposljetku prijavila slučaj policiji.
Ako je smrt mladog pacijenta mogla proći kroz bolnički sustav bez hitne provjere snimke i jasnog utvrđivanja okolnosti, onda problem nije samo u četvorici tehničara. Problem je i u funkcioniranju nadzora nad cijelom ustanovom.
Mrsić bi zato, umjesto unaprijed izrečene obrane ravnateljice, javnosti trebao objasniti što je uprava znala, kada je to doznala i zašto nije reagirala ranije. Jer Kristian Josip Periš nije bio administrativni predmet za koji se moglo čekati da zaposlenici dostave očitovanja. Bio je 32-godišnji čovjek koji je ubijen u bolnici. To je moralo biti dovoljno da se alarm uključi odmah, a ne dva tjedna poslije – donosi Teleskop