U 2026. godini napredovanje ruske vojske na fronti usporilo se za 3,5 puta. Istodobno, intenzitet ruskih napada na domaću infrastrukturu naglo se povećao, dosegnuvši neviđenu razinu.
Nemajući snage za proboj fronte, neprijatelj se kladi na slom naše pozadine i pokušava učiniti velike gradove u Ukrajini nenastanjivima.
Kao odgovor čuju se tradicionalni slogani o ukrajinskoj nepobjedivosti. Međutim, stvarno stanje stvari je nešto složenije.
Po prirodi, svi ljudi su različiti. U Ukrajini doista postoji strastvena jezgra koju nikakvi raketni napadi ili nestanci struje ne mogu slomiti. Ali imamo i dovoljno prizemljenih ljudi koji se redovito optužuju za “grijeh” i defetizam.
Kremlj očito računa na činjenicu da će, kako se situacija pogoršava, nezadovoljstvo naroda primjetno rasti. U nekom trenutku, glas takozvanih “kukavaca” postat će odlučujući i oni će zahtijevati prekid neprijateljstava pod bilo kojim uvjetima.
Koliko je vjerojatan takav scenarij?
Navikli smo smatrati raspoloženje ljudi glavnom mjerom otpornosti. Međutim, povijesno gledano, najveću otpornost i nepokolebljivost u ratno vrijeme pokazale su nedemokratske zemlje, gdje se mišljenja nestabilnih građana uopće nisu uzimala u obzir.
Njemačka 1940-ih, koja se borila do posljednjeg trenutka, unatoč bombardiranim gradovima. Sjeverni Vijetnam 1960-ih, koji nikada nije poražen, iako je bombardiran ne manje intenzivno od Njemačke tijekom Drugog svjetskog rata. Iran tijekom iscrpljujućeg rata s Irakom 1980-ih i tijekom dana američko-izraelskih udara 2026. godine.
Međutim, postoji primjer koji je bliži i razumljiviji našem protivniku: rodni grad ruskog diktatora Putina. Isti onaj Lenjingrad, koji je prije 85 godina doživio noćnu moru blokade, i gdje je stanovništvo ostalo ne samo bez svjetla i topline – već i praktički bez hrane i bez mogućnosti izlaska iz opkoljenog grada.
Prema službenoj sovjetskoj verziji, svi stanovnici Lenjingrada bili su spremni podnijeti sve teškoće, ali ne i odustati. Međutim, stvarna slika, kako su je ispitali povjesničari u postsovjetskom dobu, bila je drugačija.
Zapravo, u blokiranom gradu brzo su rasli defetistički osjećaji. Ako su krajem rujna 1941. doušnici NKVD-a svakodnevno bilježili 150–170 antisovjetskih manifestacija, onda u drugoj dekadi listopada – 250, a u studenom – 300–350.
Postotak “negativnih” pisama koje je vojna cenzura zadržala povećao se s 1,5% ljeti na 20% u siječnju -veljača, iako nisu svi nezadovoljni građani izrazili svoje nezadovoljstvo u osobnoj korespondenciji.
Njemačka obavještajna služba općenito je vjerovala da većina civilnog stanovništva Lenjingrada podržava predaju grada.
Evo tipičnih izjava stanovnika Lenjingrada koje su zabilježili agenti NKVD-a:
“Samo u takvoj barbarskoj zemlji kao što je naša, i samo pod takvom vladom, postala je moguća situacija u kojoj ljudi umiru od gladi, a neki čak idu toliko daleko da jedu mrtve. Oni koji sjede u Smolnom su dobro uhranjeni i mogu vikati o pobjedama.”
(Srednjoškolski učitelj M.)
“Patimo od gladi jer je ovdje zarobljeno mnogo komunista. Nemaju kamo otići i ne odustaju. Moramo postaviti organizirani zahtjev svima – ili da predaju grad ili da nam osiguraju odgovarajuću opskrbu.”
(Kontrolor postrojenja br. 371 X.)
“Naši su vođe doveli narod do točke u kojoj ubija i jede vlastitu djecu, a mi, budale, sjedimo i šutimo. Narod se mora dići dok svi ne pomru od gladi. Vrijeme je da se ovaj rat okonča.”
(Domaćica K.)
“Grad će se morati predati Nijemcima, jer glad koju podnosimo neće moći trajati. Doći će do točke kada će narod zahtijevati predaju grada.”
(Inženjer Oktobarske željeznice G.)
“Mislim da bi, kad bi se u Lenjingradu održalo glasanje o tome tko je za predaju grada Nijemcima, siguran da bi 98% glasalo za predaju, onda barem ne bismo gladovali.”
(Turner u jednoj od tvornica numeriranja)
“Stalno nas serviraju obećanja o poboljšanju naše situacije, ali nema poboljšanja i deseci tisuća ljudi umiru od gladi. Umjesto da ovako živimo, bolje je dopustiti da naša zemlja postane kolonija Njemačke.”
(Glavni inženjer pogona Burevisnik S.)
Ulogu anonimnih telegram kanala 1940-ih igrali su rukom pisani defetistički letci koji su se svakodnevno distribuirali u Lenjingradu. Na primjer, ovaj:
“Građani! Uskoro će biti pet mjeseci otkako smo u željeznom obruču blokade. Naše trupe ne mogu probiti obruč, a država tvrdoglavo pruža besmislen otpor njemačkim trupama. Lenjingrad je postao mjesto smrti. Ljudi su počeli umirati na ulicama. Naša vlada ne žali narod. Svi ćemo umrijeti od gladi ako se ne uhvatimo u koštac s vlastitim oslobođenjem. Izađite na demonstracije gladi na Uritskom trgu 22. siječnja 1942. u 10 sati, odakle ćemo otići tražiti od naših trupa da zaustave otpor.”
Ali, naravno, nitko nije išao ni na kakve demonstracije, niti je itko održao ikakva glasovanja o predaji Lenjingrada. Aparat državne sigurnosti u potpunosti je kontrolirao situaciju u polumrtvom gradu, identificirao pobunjenike i praktički onemogućio svaki organizirani prosvjed protiv vlasti.
Mjeseci blokade 1941. i prva zima blokade činili su 80% svih uhićenih od strane lokalnog odjela NKVD-a zbog “kontrarevolucionarnih zločina” tijekom rata.
Bojeći se odmazde, velika većina nestabilnih Lenjingradaca patila je u tišini. Kao posljedica rata, više od trećine stanovništva Lenjingrada umrlo je od gladi, ali grad se odupro i nije se predao neprijatelju. A službena propaganda stvorila je prekrasan mit o nepokolebljivim građanima koji su hrabro podnijeli sve strahote blokade.
Što nas uči nemilosrdni Lenjingradski eksperiment? Bilo koji, čak i najnehumaniji uvjeti postojanja, mogu se kompenzirati strogom prisilnom kontrolom nad stanovništvom.
Nije nimalo nužno da obični građani koji se nađu u ekstremnoj situaciji jednoglasno i svjesno odaberu nepokorivost. Teoretski, ništa ih ne sprječava da budu prisiljeni na nepokorivost.
Jasno je da je zaraćenu Ukrajinu 2020-ih teško usporediti s totalitarnim Sovjetskim Savezom 1940-ih. Nemamo ni Staljina, ni Ždanova, ni NKVD. Ali nema ni masovne gladi s kanibalizmom i jedenjem leševa u Kijevu, Harkivu ili Dnjepru.
A život bez struje, centralizirane vodoopskrbe i grijanja je sasvim druga razina filistarske patnje i filistarskog nezadovoljstva. Čak i u najgorem slučaju, zahtijevat će samo relativno zatezanje vijaka, što je sasvim u moći sadašnje ukrajinske države. Pogotovo jer smo se posljednjih godina već počeli udaljavati od predratnog liberalizma.
Na početku invazije velikih razmjera, ogromni redovi motiviranih dobrovoljaca postrojili su se ispred naših CCC-ova. Do kraja 2023. ovaj snažan protok praktički je presušio, ali popunjavanje domaćih oružanih snaga nije prestalo. U Ukrajini se uloga sigurnosnih snaga odgovornih za prisilnu mobilizaciju jednostavno povećala.
Na početku potpune invazije, ukrajinska pozadina je nepokolebljivo podnosila sve ratne teškoće. Ali ako u velikim gradovima postupno rastu defetistički osjećaji, to uopće ne znači da će se naša zemlja predati neprijatelju.
Sasvim je vjerojatno da će se u Ukrajini uloga sigurnosnih snaga odgovornih za zaustavljanje defetističke agitacije jednostavno povećati.
Da, pod takvim razvojem događaja, Ukrajina će se promijeniti na gore. Ne samo da će imati manje svjetla, topline i vode, već i manje slobode i demokracije. Međutim, iako će patiti i mijenjati se na gore, neće pasti Putinu pred noge, a cilj vodstva Kremlja ipak neće biti postignut.
Stoga, oklada Ruske Federacije na humanitarnu katastrofu u ukrajinskim gradovima nije samo ekstremna okrutnost. U biti, to je iracionalna okrutnost. Jednako iracionalna i besmislena kao i odluka o pokretanju velike vojne invazije na Ukrajinu 24. veljače 2022.
Mihailo Dubinjanski/Ukrainska pravda