Piše Vanja Zlatović
O PRAVAŠTVU NA NOVOM RASKRIŽJU POVIJESTI PAR RIJEČI
Od velikog i prvog od mnogih rascijepa pravaštva na Folnegovićeve Domovince i Franka 1896. i odlaska Starčevića sa političke scene do danas taj je povijesno dragocjen i za hrvatsku društvenu stvarnost ključan i ishodišan pokret činio čitavu deltu paralelnih i nespojivih političkih opcija od demokršćanske do jadranskog pravaštva sasvim južnoslavenske opcije, ranog Trumbića, ali koje su sve pravaške politike izgubile stupanjem na scenu HSS-a svoju dotadašnju franšizu na suverenistički nastrojenu nacionalnu viziju iako se o suverenizmu HSS-a i gabaritima tog suverenizma politički korigiranog realizmom lome i danas koplja..to je moja omiljena tema.
Druga je moja omiljena tema koliko povijesni i veliki, ključni politički pokreti mogu preživjeti pod svojim imenom a koliko možemo tražiti njihove programske sljednike i ili prvenstveno pod drugim imenima, drugih suverenistički nastrojenih povijesnih okvira koji na neki način slijede ili čak postižu Starčevićeve ciljeve je nekoliko a svakako je tu prvi HDZ koji je opet čitava i voluminozna, nesvodiva na tek par riječi politička i povijesna tvorba i organizam do današnjih dana. Ne zaboravite da je Starčević bio i u historiografiji druge Jugoslavije prikazan kao umjereni ali ipak pozitivac i tek antiaustrijski Hrvat, to je vrst prave udbaškolike povijesne otmice per exellence.
O ustaškom pokretu koji nastaje na personalnom razvoju i sudbini autora sadržajno vrlo lijevog republikanskog programa iz 1919. Prebega i Pavelića pa se postavši revolucionaran i uz utjecaj razdoblja prve emigracije metamorfozira preko načela Ustaškog pokreta koja obrađuje Crljen i Die Kroatische Frage u neku tadašnju ideološku cjelinu čime ustaštvo i značajno odstupa od Starčevića ali i savezničke ljevice tek 1934.do te godine je Ustaški pokret ideološki nefašistoidan a nikako antisemitski pa naglo skreće na tu stranu ali za tu temu realno nema baš publike niti sugovornika u mom bar orbisu.
Zato pustimo to ovaj čas. Recimo bar da su kad je Stojadinović kao Hitlerov suradnik i premijer druge Jugoslavije od 1935. posjetio Italiju zatvara Mussolini sve ustaške emigrante privremeno pod svoju stražu iz sigurnosnih razloga.
Pravaštvo pod svojim imenom vraća se formalno i politički svojim prvim saborom u svijet 1990-ih kao jedan od najoštrijih odgovora na period komunističke vladavine, radikalno i već u početku proziva HDZ za razne nedosljednosti u pitanju hrvatske političke beskompromisnosti, realno i identitetski predstavlja HDZ-u politički problem a u pitanju obrane jednu jurišnu ali ipak savezničku opciju. Kako HDZ i Tuđman žele državotvorni rezultat temeljen na ujedinjenju svih opcija, prenapregnutom realizmu i rasterećen hipotekom ustaštva naspram ZAVNOH-A kao međunarodno prihvatljivoj tradiciji…volim reći da ustaški motivacijski aditiv žestine Tuđman želi kao svoj za “po potrebi” a nikako ne kao neki pravaški monopol i to aditiv kojeg će koristiti kad zatreba.
Tako ulaze Tuđman i pravaštvo u jedan dinamičan i dvostrano Edipovski turbulentan odnos u kojem (prepoznatljivo za pravaštvo) ono nikako ne dolazi u poziciju moći ali se grubo i višestruko i progoni i paralelno asimilira u ono što politika nacionalnog jedinstva pod palicom HDZ-a može podnijeti. Nitko nije ranih devedesetih politički progonjen kao pravaši ako je uopće netko drugi i progonjen, nije. HOS se uključuje ukazom u Hrvatsku vojsku i prestaje period onog topa ispred zgrade na Starčevićevu trgu ali se jedan ideološki suverenitet HOS-u priznaje i u okviru Hrvatske vojske, nešto iz izbjegavanja konfrontacije i pragmatizma, nešto i zbog simbolike koja jest drugoj zaraćenoj strani uspješno prepoznstljiva i zastrašujuća.
Ne može se reći da pravaško vodstvo nije u tom periodu imalo i nastupa koji su za hrvatsku ideju štetni, tu prvo mislim nastupe koji odriču hrvatsko bona fide u obrani Vukovara i od tada pravaštvo, potom i u različitoj od HDZ-A viziji rata u Bosni i Hercegovini, ima dva kontrastna momenta- jugoslavenizam im je tradicijski i egzistencijalni neprijatelj (ne samo kao JNA i dr. nego i inkluzivnost sveujediniteljskog HDZ-a čija je abolicijska politika često nemarna) i drugi kontrast je upravo na nagodbeni i već političkom i inom korupcijom nagriženi HDZ.
Nastaju i druge tvrđe opcije, pravaštvo se polako seli na margine izbornih rezultata i gubi svoje kadrove, polako i tone u status braniteljske udruge s malo magije revanšizma prema 40-im i nepovjerenja prema HDZ-u. To nije ne samo taktički nego i sadržajno opcija, postaje pravaštvo dvostruko “povijesno” i tone i politički pluskvamperfekt.
Daleko je to od svog slavnog imena. Nespremno za katarzu, ustrajavajući na dvije nostalgije, ono obolijeva i od opasnosti da postane samoposluživanje jakih egomaničnih projekata.
Resetirajte pravaštvo u izvornog Starčevića, vratite mu idealizam i etički kapital 1860-ih i …izaberite između sebe uz svu osobnu sujetu one staze koje će vratiti pokretu jednu njegovu prednost nad većima i koju je pravaštvo imalo na izvoru – intelektualna i kulturna krema u Hrvata je bila u startu pravaška, od Kranjčevića do Matoša i Kumičića.
Nostalgije sve redom prebacite u drugi plan, prepoznajte prepoznatljivost i ostavite se kukuruza. Niste na tome nastali. Jer inače…pa da je na desnoj sceni sve što je nastalo u čas preskočilo pravaške ideje i organizacije je bar jasno da nije za pohvaliti se.
I ono ne može biti putinsko, tragično je da je dio desnice progutao glistu s udicom i čak postao Milanovićevo pješaštvo.