Dva mjeseca nakon smrti Slavenke Drakulić, čija je fotografija u crno-bijeloj boji prelazila preko ekrana naših televizija i naslovnica svih portala mainstream medija, tražeći naše poštovanje i suze, otišla je i Vedrana Rudan. Obje su bile književnice koje su voljele hrvatski narod te za ovo društvo i državu dale nemjerljiv doprinos, barem tako kažu gotovo svi mediji. Drakulić je uslijed neoustaškog progona morala emigrirati u Švedsku tijekom 1990-ih kada je obnovljena NDH. Za bivšu Socijalističku Republiku Hrvatsku borila se u inozemstvu, ondje je klevećući i blateći kako bi se mi ovdje zadrti i fašistoidni toksični obiteljaši pročistili, odnosno prošli katarzu zbog svoje zločinačke obrane 1991. i okupacije Krajine 1995. godine. Sve je to činila i primajući novac za svoja djela iz proračuna Ministarstva kulture i medija. Na gotovo isti način Hrvatsku je “zadužila” i Rudan.
Kako točno? Pa svojim sjajnim prostaklukom i vrhunskom nepristojnošću te neprestanom sijanju gorčine, pesimizma i oholosti u javnom prostoru. Tko ne voli takve osobe, zar ne?
HRT: ‘Vedrana Rudan imala je osebujan i izravan stil’
Kao i u slučaju Drakulić, javna televizija koju svi plaćamo podsjetila nas je zašto bismo trebali zastati i u minuti šutnje se prisjetiti Vedrane Rudan i zahvaliti za sve ono što je dobro učinila za Hrvatsku. Naime, Rudan je, piše HRT, bila „poznata po britkom i provokativnom stilu“, „bez zadrške je komentirala politiku, društvo, medije, brak, obitelj i položaj žena“ te joj je „osebujan i izravan stil donio veliku pozornost javnosti“.
To vam je, dragi čitatelji, udžbenički primjer kako se izmet omata u ukrasni papir.
Bila je i “bez dlake na jeziku”, piše režimski novinar, dodavši i kako je za to bila potrebna hrabrost! Nema veće hrabrosti nego kada nanjušiš da centri moći u Hrvatskoj vole prostakluk i pljuvačinu po Hrvatskoj i vrijednostima većine naroda.
Koliko tek onda hrabrosti ima Boris Dežulović kada nam je rekao što nas ide s „Je*o vas Vukovar“. Kako li ćemo tek plakati i naricati kada on ode „tamo gdje nema signala“? Zastava na vrhu vukovarskog vodotornja bit će spuštena na pola koplja.
Dnevnik.hr: ‘Spisateljica britkog pera, rijetko hrabra i moćna žena’
Nova TV d.d., u vlasništvu grupacije United Group srbijanskog poduzetnika Dragana Šolaka, Rudan je posvetila 12 tekstova. Premalo! Posljednji članak u trenutku pisanja ovog teksta u naslovu citira veliku spisateljicu koja nas je navodno zadužila: „Hrvatska je brod luđaka“.
Od nje su se emotivnim riječima, piše Šolakov Dnevnik, oprostile i moralne veličine Aleksandar „nikada Glina neće biti Hrvatska“ Vučić te uzorita majka i supruga Severina, oličenje balkanskog morala. Oprostio se od velike Rudan, koja je zadužila Hrvatsku, i „mali Sloba“ – Ivica Dačić, prvi čovjek srbijanskog MUP-a, velikosrpski komunist i suradnik Slobodana Miloševića.
Ako vam Severina, Vučić i Dačić nisu dovoljan znak zašto Rudan zaslužuje trg u Zagrebu, ne znam kako vas još uvjeriti. Čitajte Dnevnik.hr!
N1 i Nina: ‘Dokazala je da riječ može i mora biti korektiv društva’
N1 Televizija nakon što je prenijela vijest o smrti ove velike heroine, donosi nam prvo izjavu ministrice Nine Obuljen Koržinek koja poreznim novcem hrani postjugoslavensku (ne)kulturu u Hrvatskoj. U naslovu stoji: „Dokazala je da riječ može i mora biti korektiv društva“. Hrvatska književna scena „gubi glas koji je redefinirao granice angažirane književnosti i javnog diskursa“, omata i ministrica izmet u ukrasni papir.
Nina je u pozitivnom kontekstu istaknula i njezin „feministički aktivizam“. Je li konačno sazrjelo vrijeme da u Ustav uvedemo feminizam? Koliko ga financiramo i potičemo s najviše razine, da, vrijeme je! Dolje brak! Dolje patrijarhat! Ubijajmo nerođenu djecu do poroda!
Kako je Rudan ispravljala društvo, kako nas uvjerava ministrica koja ne bi „zabranjivala“ kulturu uskraćujući javni novac klevetnicima, prostacima, netalentiranim umjetnicima, regionskim filmašima i deklariranim postjugoslavenima s otvorenim simpatijama prema totalitarnoj ideologiji?
„Hrvati su glup narod“, rekla je Rudan za srbijanski Blic iskazujući ljubav prema Beogradu i Srbima koje mi Hrvati navodno „mrzimo“ bez razloga do „sudnjeg dana“. Brzim preletom preko intervjua saznajemo i kako mi ovdje u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj ne znamo slaviti „Prvi maj“ kao naša istočna braća. A kako nam je tek bilo dobro u Jugoslaviji? Sjajno, govorila je Rudan koja nas je zadužila i zadobila simpatije „hrvatskog“ ministarstva kulture. Srbi su i borbeni, Hrvati nisu. Europska unija nanijela je više zla Hrvatskoj nego Srbija… svašta je napričala Rudan britkog jezika. Prije račvastog nego britkog.
Jugoslovenka i ‘ostrašćena ateistica’ Vedrana Rudan
Rudan se i ne slaže s onima koji odbijaju Srbe nazivati braćom. “Baš nas ništa ne udaljava”, kazala je velika i hrabra Rudan. Prije nešto više od deset godina Josipa Broza Tita, onog što je izvršio najveći pokolj hrvatskog naroda u povijesti, nazvala je „većim nego ikad“. Tada je i do kraja života „umirala od nostalgije“ za Jugoslavijom. Je li vam sada jasno kako je zadužila Hrvatsku i zaslužila sve te minute na javnoj televiziji?
Hrvatska je, govorila je Rudan, danas tek „krhotina nekad velike, moćne zemlje“. Nije govorila o Austro-Ugarskoj. Za srbijanski Kurir je kazala da je „Jugoslovenka“. I tako je zadužila – Hrvatsku, zemlju u kojoj, za razliku od Jugoslavije, možeš izgubiti posao, pretući ženu, stalno si ogorčen i pod stresom. Rudan je kazala, stoga je definitivno istina.
Narod, osim što je glup (ne srpski, taj je dobar), dobrim je dijelom i katolički, a to „ostrašćena ateistica“ nikako nije podnosila. Klevetala je Crkvu, opisujući je kao „instituciju koja ‘trpa lovu u džep zlatne haljine’“ i koja bi „razapela Isusa“. Ne samo Isusa već i papu. No nemojmo se zavarati da je imala poštovanje prema Svetoj Stolici. Papu Benedikta XVI. nazvala je „čelnikom zločinačke organizacije“ kojeg bi trebalo poslati u Haag. Kazala je to, pogađate, srbijanskom mediju.
Ovaj ulično-birtijaški rječnik također je razlog zašto bismo joj trebali dati ulicu u centru Zagreba, ili barem po njoj nazvati jednu knjižnicu? Ne vidim razlog zašto ne bismo dali takvu čast osobi koja je izjavila: „Sebe ne doživljavam Hrvaticom“. Gotovo sve ove izjave dala je u Srbiji, odnosno za srbijanske medije koji su je obožavali, kao i Vučić i Dačić.
Rudan: Oluja je bila zločin, a Domovinski rat ‘zverski’ i dogovoren
Obuljen Koržinek kaže kako je Rudan bila „autentična“, „dosljedna“ i „društveno relevantna“. Možemo reći da je to točno. Nina je pogodila! Vedrana Rudan autentično i dosljedno je „Oluju“ nazivala „zločinom“. Za nju to nije pobjeda, ali jest srpski poraz.
Za “zverski” rat nije odgovorna velikosrpska politika, već „banke, multinacionalne korporacije i velike sile“. Zar se mi glupi Hrvati ne sjećamo kako su nas podjednako naoružavale velike sile 1991. godine? Rudan je godinama hodočastila u Srbiju, ali i ovdje je govorila isto, šireći laži i klevete o braniteljima, prvom hrvatskom predsjedniku i uopće Domovinskom ratu. Svojim stavovima nije se previše razlikovala od Vučića i Dačića, srbijanskog četnika i srbijanskog komunista. Sve mi je jasnije zašto ju je Obuljen Koržinek toliko voljela. Ispunjava sve kriterije natječaja za dodjelu sredstava u kulturi!
Treba li nam još razloga zašto se čitav medijski mainstream duboko naklonio ovoj prostakuši i ogorčenoj klevetnici koja se nije libila kroz medijsko blato provlačiti i vlastitu djecu?
Majčinstvu nije davala veliku važnost, a odnos s djecom bio je toplo-hladan. „Između moje djece i mene nikad nije bilo ljubavi. Sve je bio goli interes“; „Žalim što sam rodila, mislila sam da ću roditi vječnu ljubav“; „Kad popiju kafu izaći će iz mog života s cerekеm na ustima i ledom u očima.“ – majka za poželjeti! Doduše, pred kraj života nije govorila tako oštro o svojoj djeci, ublažila je retoriku. No, ipak nije ostala baš toliko dosljedna i propisno ih proklela na samrti. Možda je Nina ipak u krivu?!
Želimo li zbilja biti britki, dosljedni i autentični, moramo govoriti istinu
Međutim, po svemu sudeći, ostala je dosljedna u ogorčenosti i pesimizmu, skončala je kao prava „Nevjernica“, kako se nazvala u jednom tekstu rugajući se Crkvi i vjernike predstavljajući kao nepismene i zavedene seljake koje svećenici iskorištavaju za potrebe „zločinačke organizacije“.
Kako dobiti naklonost „naših“ medija i visokih državnih dužnosnika u Hrvatskoj? Formula ne može biti jednostavnija: kleveći, zagadi javni prostor psovkama i vulgarnostima, istresi gomilu figurativnog izmeta i proljeva po Hrvatskoj, Domovinskom ratu i Crkvi. Ako si književnik s kolumnom u nekom mediju, sve ti je oprošteno! Kada umreš tvoji će jezični proljevi biti zamotani u „britak jezik“, „dosljednost“ i „hrabrost“.
Vedrana Rudan otišla je kako je i živjela, pobunjena protiv Boga i vlastitog naroda, a tamo „gdje nema signala“ ne usuđujem se reći da počiva u miru. Ne usuđujem se i reći da je njezina duša na onom mjestu gdje se dosljedno pripremala stići cijeli život. Mi kao katolici ne smijemo izričito tvrditi gdje je tko završio nakon Posljednjeg suda, ostavljamo to Bogu. No što bez ustručavanja mogu reći?
Rudan nije zaslužila ama baš nikakvo društveno ili institucionalno poštovanje, barem u Hrvatskoj. U Srbiji jest. Želimo li zbilja biti britki, dosljedni i autentični, moramo govoriti istinu: Rudan je bila obična prostakuša i srbijanska miljenica s uvijek pripremljenim ružnim riječima o Hrvatima. Od Jelene Karleuše razlikuje se samo po odabiru karijere.