Piše Vanja Zlatović
UZROK SMRTI HRVATSKE SOCIJALDEMOKRACIJE – KOCKARSKO LUDILO
Takozvana hrvatska ljevica a zapravo liberalizam u prosjeku i najčešće jugoslavenski nastrojenog dijela građanštine, osjetio je s idejom “imamo vođu” da je uz Milanovića na korak do epohalne pobjede na izborima i ulasku u poziciju moći, založio je u taj projekt kao bianco mjenicu i ono malo…nisu to uvjerenja nego te površne simbolike ORA Save i Interlibera.
Tu je žrtvu podnio da ju Zoka i Peđa križaju s crnom kvazidesnicom u vlasti rusah, magjarolcah i prekounskih vlahah, kako bi to Starčević opisao da ima nesreću oživjeti… ali se u rukama tih nesretnika i egotripaških hazardera taj ratio mundi ” ma sve može ali da se prišljamčimo” pokazao nepovratno izgubljen zalog, SDP je konačno prestao biti i S i D i ostao je samo P, partija, pa i to više kao partija tablića nego politička partija.
Sad je ta skrpana i bezsadržajna punjena guska i vreća rogova koja ujedinjuje Česića Rojsa i Alku Vujicu, Bulja i Severinu, osjetila da je statistika ostala neumoljiva i da se vraća u okvire prije delirija samopouzdanja nastalog postrojavanjem u široku frontu antieuropejske i anticivilizacijske oroborske i svejedske raspudićevštine. Počela je zagorskim i cinoberskim, kalkulanskim odustankom od osovine SDP-Možemo od strane Benčić koja je najprgavija kockica mozaika i završila je zadnjim upadanjem u status zloćka i nestaška, istodobnog predsjednika, kandidata za premijera, vrhovnog zapovjednika i ulične varijante Ustavnog suda gdje on u ime svog rođaka prijeti Olji Butkoviću u maniri kakvog kamatara s mjenjačnicom iza Rome u Dubravi.
Pad Matanića stvara dodatni ideološki procijep jer je on pokazatelj koliko je to fantomsko ljevičarstvo tek blef i poza ne samo redatelja Zvizdana i miljenika predsjednika koji je film o ljubavi s obje strane barikada 90-ih označio svojedobno frenetičnim “film je divalj kao mi”, pobogu …nema na političkoj sceni većeg ženouvrjeditelja od predsjednika a u kulturi od Matanića, sve je nula bodova i trumpizam, kadirovština i …čak ipak vrijedan ugleda Budiša kaže da će vratiti odlikovanje koje mu je mačo lažne ljevice i rukometne desnice uručio jer u tom teatru on nije zaslužio sjediti. I nije. Beljak i Kosoričina jesu, tko zagrize sve što zamiriši se u pravilu i otruje.
Ono dostojanstvenog konzervatizma koji nije primio žig “Z” kao inicijal i natpis sa tankova i dostojanstvene demokratske scene koja se nije opredjeljila…pokazao se kao ostatak ostataka građanske intuicije.
Možda je to i dobro, ne jer ćemo morati gledati dosadni i uistinu eurobirokratski HDZ AP koji će se dodatno politički zasaliti i jedini problem mu može biti rekonstrukcija moći unutar EU struktura i otpor vlastitoj puzajućoj reformaciji . Nego jer će možda stvarno iza svega nastati moderna i sadržajna i ljevica i desnica.
Kud li i većeg razotkrivanja Z-ovaca koliko je u odnosu užasa prema višestrukoj osnaženoj vojsci dolaskom Rafale zrakoplova…peku ih kao da su major Bauk iz kultnih videa s početka ljeta 1995. Čak se boje da nadlete Zagreb da se valjda njihovi po gradovima ne uplaše. Svoje vojske…ili valjda nije njihova. Pa koja bi onda bila njihova.