Sinoć je Škabrnja ponovno uznemirena informacijom o uhićenju osoba koje se dovode u vezu s pokušajem izazivanja požara.
Prema objavljenim informacijama, među uhićenima se spominje i Danijel Stegnjaić, rođen 1984. godine, s područja Biljana. Navodi se i da su na ulazu u Škabrnju uhićene ukupno četiri osobe.
Ako se te informacije potvrde, riječ je o događaju koji zaslužuje maksimalnu ozbiljnost nadležnih institucija.
Jer ovo nije bilo koje mjesto.
Ovo je Škabrnja.
Mjesto čije ime hrvatski narod pamti po 18. studenoga 1991., danu kada je u brutalnom napadu ubijeno mnoštvo civila i branitelja. Mjesto čije obitelji i danas nose posljedice tog zločina.
I upravo zato javnost ima pravo postaviti pitanja.
Kako je moguće da se danas, desetljećima nakon rata, ponovno moramo pitati tko pali vatru na području Škabrnje i s kojim motivom?
Kako je moguće da se istodobno govori o pomirbi, suživotu, obnovi i izgradnji desetaka kulturnih centara, dok se pitanja o ratnoj prošlosti i odgovornosti i dalje često guraju pod tepih?
Pomirba – DA.
Suživot – DA.
Pomoć ljudima – DA.
Ali zaborav – NE!
I još nešto mora biti jasno: nacionalnost sama po sebi nije nikakav dokaz krivnje. Ako je netko počinio kazneno djelo, za to mora odgovarati bez obzira na to tko je i odakle je. O krivnji odlučuje sud, a ne društvene mreže.
Ali jednako tako, nitko nema pravo očekivati da će Škabrnja šutjeti i praviti se da prošlost ne postoji.
Posebno se mora provjeriti svaki navod o korištenju državnog novca. Ako su točne informacije da je osoba koja se sada spominje u ovom slučaju tijekom 2024. i 2025. godine primila oko 43.000 eura poljoprivrednih potpora, javnost ima pravo znati jesu li sredstva dodijeljena zakonito i pod jednakim uvjetima kao i svim drugim hrvatskim poljoprivrednicima.
To nije pitanje mržnje.
To je pitanje odgovornosti i transparentnosti.
Država mora pomagati građanima, ali država mora jednako tako štititi svoje građane, svoju sigurnost i dostojanstvo svojih žrtava.
Škabrnja ne traži osvetu.
Škabrnja ne traži kolektivnu krivnju.
Škabrnja traži istinu.
I zato, ako se ove sumnje potvrde, očekujemo od institucija da ne bude pogodovanja, prešućivanja ni političkog zamatanja istine u celofan.
Jer pomirba bez istine nije pomirba.
Suživot bez poštovanja prema žrtvama nije suživot.
A budućnost koja se gradi na zaboravu prošlosti nije budućnost – nego samo odgađanje novih problema.
Škabrnja pamti. Hrvatska pamti. I ima pravo tražiti odgovore.