Najave da bi Ratko Mladić, pravomoćno osuđen na doživotni zatvor zbog genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, mogao biti ispraćen uz državne i vojne počasti, ponovno su otvorile pitanje odnosa Srbije prema ratnoj prošlosti.
Za obitelji njegovih žrtava takva poruka nije samo politička odluka.
Ona je bolno podsjećanje da čovjek kojeg međunarodni sudovi smatraju odgovornim za najteže zločine može nakon smrti dobiti ono što njegove žrtve nikada nisu dobile – javno priznanje i institucionalnu počast.
Nakon Nürnberga svijet je nastojao spriječiti stvaranje kultova oko osuđenih nacističkih zločinaca. Cilj je bio jasan: njihova imena ne smiju postati zastave pod kojima će se okupljati oni koji veličaju zločine i ideologije koje su iza sebe ostavile milijune mrtvih.
I danas vrijedi isto načelo.
Nitko ne može osporiti obitelji pravo na privatni oproštaj i dostojanstven pokop. Ali državne i vojne počasti nisu privatna stvar. One predstavljaju državu i šalju poruku cijelom društvu.
A kakva je poruka kada se državne počasti daju čovjeku pravomoćno osuđenom za genocid?
Može li se istodobno govoriti o suočavanju s prošlošću, pomirenju i poštovanju žrtava, a ratnom zločincu stvarati ceremoniju koja bi mogla prerasti u nacionalni mit?
Posebno je opasna mogućnost da grob postane mjesto hodočašća i glorifikacije.
Grob ne bi smio postati spomenik zločinu niti okupljalište onih koji od osuđenog ratnog zločinca žele napraviti heroja.
Žrtve imaju pravo na mir. Njihove obitelji imaju pravo na istinu i dostojanstvo.
Društvo ima obvezu jasno povući granicu: zločinac nije heroj, genocid nije junaštvo, a ratni zločin nije razlog za državnu počast.
Povijest će na kraju zapisati sve. I imena žrtava. I imena onih koji su zločine počinili. Ali zapisat će i one koji su nakon svega odlučili stati na čiju stranu.
Pitanje zato nije samo gdje će Ratko Mladić biti pokopan. Pitanje je hoće li njegov grob biti mjesto tišine – ili početak novog kulta.
foto: press