Međunarodna kampanja „Upoznajte srpsko stradanje“, koju provodi Memorijalni centar Republike Srpske, od 7. do 13. rujna prikazivana je na više lokacija u Rimu. Organizatori žele srpske žrtve ratova 20. stoljeća snažnije predstaviti europskoj javnosti, a nakon New Yorka i Beča talijanska prijestolnica postala je nova postaja te memorijalne politike.
Svaka nevina žrtva zaslužuje ime, pijetet i istinu. Problem nastaje kada se stradanje jednog naroda počne predstavljati bez šire slike događaja koji su do tog stradanja doveli.
Sam Memorijalni centar ratove devedesetih opisuje kao nastavak višestoljetne borbe srpskog naroda za opstanak, a Republiku Srpsku kao posljedicu te borbe. To više nije samo čuvanje sjećanja na žrtve, nego jasno oblikovan politički pogled na povijest.
A međunarodne presude daju puno širu sliku.
Međunarodni sud pravde utvrdio je da su JNA i srpske snage u istočnoj i zapadnoj Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici i Dalmaciji ubijale Hrvate te im nanosile teške tjelesne i psihičke ozljede. Sud je zaključio da su ta djela predstavljala materijalne elemente genocida.
Dokumentacija Haškog suda potvrđuje i postojanje zatočeničkih objekata na području Srbije u koje su odvođeni Hrvati i drugi nesrbi iz Hrvatske. Stajićevo, Begejci, Zrenjanin, Sremska Mitrovica i Šid Itd. pojavljuju se u sudskim spisima kao mjesta zatočenja, a dokumentirani su premlaćivanja, nehumani uvjeti i druga zlostavljanja.
Ovčara također nije politička interpretacija. Haški sud dokumentirao je odvođenje ljudi iz vukovarske bolnice, njihovo premlaćivanje, pogubljenje i zakapanje u masovnu grobnicu.
Ni raketiranje Zagreba nije predmet različitih povijesnih čitanja. Milan Martić pravomoćno je osuđen, a sud je utvrdio da je naredio napade 2. i 3. svibnja 1995. u kojima je poginulo sedam civila, a više od 200 ljudi ranjeno. Martić je i sam javno priznao da je izdao naredbu.
Bivši predsjednik Srbije Boris Tadić 2010. došao je na Ovčaru, ispričao se i govorio o priznanju zločina. To je bio važan čin. Ali u tom službenom istupu rat nije nazvao srbijanskom agresijom na Hrvatsku.
Zato problem nije u tome što se govori o srpskim žrtvama.
Problem nastaje kada se europskoj publici ratovi devedesetih objašnjavaju kroz samo jedan nacionalni niz stradanja, a izvan slike ostanu Vukovar, masovne grobnice, zatočenički objekti u Srbiji, protjerivanja, raketiranje hrvatskih gradova i pravomoćno utvrđeni zločini JNA i srpskih snaga od silovanja do pljačke i paleži.
Sjećanje na vlastite žrtve je legitimno. Pretvaranje tog sjećanja u zamjenu za cjelovitu povijest nije.
Izvor: Narodno.hr