Saborska zastupnica Marija Selak Raspudić objavila je na svojoj Facebook stranici osvrt o idejnom rješenju nogometnog stadiona u zagrebačkom Maksimiru pod naslovom “Teško je ful biti kul” koji prenosimo u cijelosti:
Dan nakon pompozne prezentacije idejnog rješenja novog maksimirskog stadiona „pravog dinamovca“ gradonačelnika Tomaševića, kako mu odnedavno tepaju klupski lideri, nema nikakve dileme da je predstavljeno rješenje iznevjerilo sva očekivanja i da predstavlja veliko razočaranje za većinu Zagrepčana.
Gradonačelniče Tomašević, o ukusima se itekako raspravlja pogotovo kada se estetika plaća javnim novcem! Ono što vi zovete „letećim tanjurima“, a na čemu se odigrava većina svjetskih utakmica, nisu projektirali infantilni arhitekti koji još uvijek maštaju o vanzemaljcima, nego ljudi koji su u prvom planu imali nešto što je svakom razumnom očito – funkcionalnost stadiona, zaštitu i povezanost gledatelja i navijača.
Stoga je otužno vaše providno propagandno dociranje kojim ste zasuli medije o tome kako je izabrano rješenje jedino „urbano, zagrebačko, dinamovsko i neprovinicijalno“ i prilično agresivni pokušaj etiketiranja svakog koga ono nije bacilo na koljena kao primitivca koji ne razumije modernu arhitekturu. Tako smo od „očeva“ ovakvog rješenja čuli omalovažavajuće odbacivanje kritika predložene „odškrinute kutije“ objašnjenjem da su svi koji kritiziraju „očekivali generičku konfekciju“. Ne, nismo očekivali generičku konfekciju, ali smo je dobili, servirali ste nam pseudoavangardnu konfekciju. Malograđanski modernizam, koji bi korisnici valjda mazohistički morali prihvatiti iako im se ne sviđa, i još k tome i platiti, i koji, osim što predstavlja estetsku uvredu, ne zadovoljava ni osnovne funkcije – od akustike do zaštite od propuha.
Ako se već krenulo putem potrage za originalnošću stadiona, problem nije u tome što je on modernistički i avangardan, već upravo u tome što nije dovoljno avangardan pa ga se nalazi od Bauhausove kutije za alat (pri čemu mislim na arhitektonsku školu, već na trgovački lanac) do igrice FIFA 98.
Za grad koji ipak ima izvjesnu arhitektonsku tradiciju, uvreda bi bila konfekcijska bombon-arena, ali podvaljivati mu 2026. passé modernističku banalnost kao veliku avangardu koju eto Zagrepčani ne kuže dvostruko je uvredljivo.
Umjetnost je upravo u tome da se kreira rješenje koje će zadovoljiti sve funkcionalne potrebe objekta i estetski zadovoljiti korisnike koji ga u konačnici i plaćaju, i to kroz originalnu formu koju će cijeniti i struka.
Tome se treba dovinuti, a u predloženom rješenju to očito nije bio slučaj.
Stoga izabrano rješenje nije ingeniozni minimalizam, nego dosljedni izraz malograđanštine, pseudourbane kompleksaške „furke“ koju pokušavate nametnuti kao novi identitet Zagreba od početka vašeg mandata, slično kao paradoksalno institucionaliziranje ulične umjetnosti ili starki kao saborskog trademarka vaše stranke. Što bi rekao jedan zagrebački dotepenec „smrdljivi grad je zadovoljan sobom, strukture ga dobro furaju“.
U Hrvatskoj smo vidjeli kako je moguć paradoks režimskog pankera, a sada smo dobili i avangardu za provinciju, staromodno modernističko dociranje, koji je razvijeni svijet doveo u pitanje pojavom postmodernizma u arhitekturi prije više od pola stoljeća.
Razumijem da one koji utakmice prate iz dobro opskrbljenih loža ne opterećuje kiša ili propuh koji prijete pučkim tribinama, baš kao što je vožnja isključivo biciklom prilično slatka ekipi koja živi u centru i mora pedalirati dva bloka na zelenom valu.
U konačnici, skupite malo hrabrosti i pogledajte sud javnosti. Njegova je poruka autentična i nemilosrdna. Jedino što je Zagrepčanima probudilo tračak nade nakon jučerašnjeg predstavljanja je izjava da možda ipak bude nekih preinaka idejnog rješenja. Dakle, sada smo dovedeni u bizarnu situaciju da, nakon što smo dali par stotina tisuća eura, molimo Boga da to možemo makar malo izmijeniti. Džabe ili?