Kako stvari stoje, moglo bi doći do gužve oko izbora ‘Hrvatska osobe godine’. Promatrači zaključuju kako bi se mrtva utrka mogla voditi među dvojicom glavnih pretendenata na naslov, između gospodina Damira Škugora i gospodina Viktora Gotovca.
Piše: prof. dr. sc. Ivica Granić
No, ništa još nije rečeno, sukladno političkoj tradiciji, produkcija bizarnosti permanentan je proces, a do konca godine još je dosta vremena. Nije nemoguće da konce pomrsi, športskim rječnikom rečeno, i rezerva s klupe, Zoran Milanović, koji je nakon dugoga marša uspio postati predsjednik republike. Poznavatelji navode kako je godinama vapio za tom funkcijom, a kada su izbori stigli osvojio je na njima uvjerljivu većinu, premda je u drugi krug ušao s minimalnim izgledom, osvojivši u prvom krugu tek oko šesto tisuća glasova, dok je ‘protivnička strana’ upisala čak trećinu više.
Barbarizirani region
Još se jednom pokazalo, naime, kako je izborna algebra nauka za odabrane, u svakom slučaju, sve više literarno nastrojeni gospodin Milanović dobio je priliku da u prilično barbariziranom političko – geografskom okružju pokuša izvesti nešto poput kulturnoga preporoda, premda se u aktualnom trenutku ne može još razabrati je li čovjek uopće svjestan težine regionalnog kulturološkoga problema, iz kojeg proizlazi niz drugih.
Osim borbe s mangupima u tuđim, El Presidente se simultano suočava i s konfliktima u vlastitim redovima, koje on za sada uspješno rješava. Hrvatsko pitanje u BiH iznimno je važno za naciju u psihološkom i etičkom pogledu, no Milanoviću je jasno kako je to, između ostaloga, i ključno u ekonomskom pogledu, stoga i ulaže napore u tom smjeru. U početku je, kao predsjednik, najprije nastupao s dozom krajnjeg opreza, u ulozi racionalnog pacifikatora, regionalnog pomiritelja, ili koordinatora kako se to voli kazati, što je za pohvalu sa stajališta bontona, no shvatio je brzo kako ovdje od ljepote nema ništa, i kako bi takva strategija mogla, u kratkome roku, dovesti u pitanje uvjerljivost vlastite političke retorike, kao i efikasnost njegove ‘tihe revolucije’. Nakon čega je ‘ubacio u petu brzinu’, što je posljedično dovelo do raznih konsternacije, napose u Vilajetu.
Parabola sa sapunom i parfemom
Tamni Vilajet, u kome su još svježa sjećanja na parabolu o sapunu i parfemu, ponovo se uskomešao nakon predsjednikovog govora u Jajcu. Govor, koji po svojoj servilnosti, formi i porukama ni po čemu nije u kontradikciji s politikom dobrosusjedske koegzistencije, no čak i kao takav podigao je popriličnu prašinu unutar sarajevske patriotske lige.
Praktički svatko tko u Sarajevu drži do sebe javno je potvrdio kako su Milanovićeve namjere opasne, štetne, i to ne samo za BiH nego i za Hrvatsku, te se traži od lidera Hrvata u BiH da se, ni manje ni više, nego ‘ograde od izjava predsjednika susjedne države’, dok se njegove posjete izravno nazivaju diverzijom. Bilo kako bilo, sarajevska patriotska raja pokušava se na sve načine kurtalisati Zorana Milanovića, te ga u danom kontekstu prikazati kao profesionalnog solista, koji po instinktu govori što misli, irelevantno od političkih stajališta Hrvata u BiH. Na što su im politički predstavnici Hrvata, s kojima Milanović izvrsno surađuje, pokazali šipak.
Oštrijim zakonima protiv nasilja
Zorana Milanovića s poteškoćama se može doživjeti kao osobu čija je životna ambicija bila postati predsjednik države. Svjestan kako mu ekonomija nije poseban forte, svojedobno je, kao šef SDP-a, za premijera gurao Ljubu Jurčića. S vremenom je, međutim, shvatio da ga okolnosti tjeraju na osobno preuzimanje dirigentske palice, i počeo se, prilično kvalitetno, razvijati u tom smjeru. Nedostatak ekonomske podloge kao premijer je efikasno kompenzirao reformističkim društvenim vizijama i njihovom snažnom primjenom. Ni njegov stranački šef, Ivica Račan, nije imao veze s ekonomijom, ali držao je uzde i usmjeravao konje, često i prema dubioznom cilju. Što se Milanovićeve premijerske ere tiče, donekle je zaoštrio zakone protiv nasilja, galopirajućeg kriminala i bahatosti u prometu, radikalno je intervenirao u sferu pravosuđa, intervenirao je i u cjelokupnom medijskom prostoru unakaženom trivijalnošću, te došao na žestoki i dugotrajni udar Indexa, a suprotstavio se također i raznim agresivnim interesnim spregama s tajkunima i političkim borcima za utjecaj. Ipak, mnogi smatraju kako je mandat bio ne odveć uspješan.
Vilajet protiv Milanovića
Da se vratimo na Vilajet. Potpisniku ovih redaka, u datom kontekstu, zanimljiva je izjava jedne od šefica udruge ‘Majke Srebrenice’, koja je sasula niz uvreda i optužbi na račun predsjednika Milanovića, najprije niz bedastoća o negiranju genocida, što se, ni uz pomoć čarobnjaka Zoranu Milanoviću ne može prišiti. Stanovita kolegica iz iste udruge predsjednika je ukorila kako, pazite sad, kako ‘nije gospodin kao nekada’, i ‘ako se već moramo razići, da to učinimo gospodski, kao Česi i Slovaci’. Ah, ta vječna parabola s Česima i Slovacima.
Bosanska gospoda
Hm, predsjednik nije gospodin? Slijedom logike zaključuje se kako oni u Bosni valjda jesu, što je opće poznato. Gospođa očito smatra kako je navedeni atribut ‘gospode’ po automatizmu primjenjiv na njih, i ne razmišlja o mogućnosti da je s tom idejom upala u tipični contradictio in adiecto. Naime, ‘gospodska klasa’ u Bosni definitivno je pred izumiranjem, i to već 25 godina, na što uporno ukazuju i same prijeratne autohtone Sarajlije, kojima naočigled nestaju i posljednji tragovi urbaniteta. Građansko urušavanje Sarajeva koincidira sa spuštanjem Sandžaklija u gradove, kao i drugih provincijalaca, koji najčešće zaštitu pronalaze u SDA-a, kao prirodnoj političkoj opciji. Taj kronično prenadraženi kolektivitet, čiji članovi najviše arlauču na Hrvate i hrvatskog predsjednika Milanovića, tretirati kao nekakav ‘gospodski salon’ ili kao ‘ligu gentlemena’ logički je istovjetno tvrdnji da kružnica ima četiri kuta.
Bosanski hipotetički gospodin
Ako se na trenutak upustimo u razradu motiva, pitanje je može li se ‘gospodski’ pristup zbilji uopće dovesti u vezu s politikom u Bosni. Psihoprofilu jednog hipotetičnog gospodina u načelu bi trebalo biti strano, recimo, uvođenje instituta preglasavanja manjinskog naroda, što posljedično znači biranje političkih predstavnika drugima, dakle nešto što civilizirani svijet još nigdje nije vidio.
Nadalje, klasični gospodin teško će se snaći u političkoj areni kakvu personificira notorni mračnjak Ž. Komšić, opskurni sebeljubivi tip, koji ima ogromnu potporu Bošnjaka, i koji politički status kupuje agresijom, šovinizmom, seoskom lukavošću i huškanjem. U uljuđenoj političkoj komunikaciji manirizam, dakako, igra veliku ulogu, politička sfera mora se po kodeksu predstavljati u uzvišenom ili barem civilizacijski prihvatljivom izdanju, no je li Bosna u svojoj cjelokupnoj prezentaciji zadovoljila spomenuti uvjet civilizacijske prihvatljivosti? Teško!
No, za likove poput Komšića, ili spomenutu gospođu iz Srebrenice, evidentno jest. Po njima hrvatski predstavnici bi se nakon svega trebali s bošnjačkima razići uz rukoljub, küss die hand i gospodski naklon, valjda zato da bi desetogodišnjoj bošnjačkoj farsi na kraju udarili iznenađujuću komediografsku intonaciju.
Broz kao konstanta
Regionalna politika, ne misli se samo na onu u BiH, plodno je tlo za razne vrste i likova i trikova. Recimo, naša hrvatska, mnoge je glumačke talente potakla na maksimalnu aktivnost. Naravno da sve što se u njoj izvodi publika, podučena nizom situacija, konzumira s velikom dozom opreza.
Odnosi se to i na jedan periodički motiv: priču o Brozovu trgu u Zagrebu. Koju je još jednom reaktivirala skupina zagrebačkih SDP-ovaca, s namjerom da dodaju nijansu dramatike reklamiranoj borbi Viktora Gotovca za političkom promocijom.
Ako je popularnost u pitanju, smatra se da je spomenuti drug Broz u stanju i više od četrdeset godina nakon smrti funkcionirati kao korisno sredstvo, ili tema na kojoj će se isforsirano lomiti ideološka koplja, na čemu ljevica misli profitirati. Pitanje treba li ‘Trg republike Hrvatske’ opet nositi Brozovo ime građanima Zagreba i ostatku nacije iznova se pred nos bacilo kao sudbinsko. Autori ideje pretpostavljaju kako će zainteresirana lijeva ekipaža time dobiti na glasačkoj snazi, no zamorno hvatanje za Broza, kao trajno vrebajuću vrijednost, samo ukazuje na njihovu patnju zbog pomanjkanja inspiracije.
Grbin kao vrhunaravni arbitar
Ako je gospodin Milanović ponekad bio ambivalentan u pogledu svojih ambicija, pojedina imena u toj ekipi prepoznatljivo su ostvarila svoje željene statusne ciljeve. Autor igrokaza s Brozom, čiju je bistu na koncu i odnio iz svoga ureda, Viktor Gotovac, na primjer, dobio je položaj predsjednika zagrebačkog SDP-a koji mu je nenadano iskliznuo iz šake, a njegov stranački šef P. Grbin autoritativno se potvrdio na tronu kao vrhunaravni arbitar, premda u ponešto nestabilnim okolnostima.
Viktor Gotovac je kao novi predsjednik zagrebačkog SDP-a osvojio duplo više glasova od protukandidata Mateja Mišića, te je u politiku ušao na velika zvona. Jedna od prvih izjava bila mu je kako ne želi od politike živjeti, već živjeti uz politiku. Što je kod promatrača, pa i kod potpisnika ovih redaka, izazvalo stanovite simpatije. Još je ponovio kako ‘ništa ne želi raditi sam, sve će raditi SDP. Djelovat ćemo zajedno. Mi smo organizacija. Bavit ćemo se pitanjima koja su socijalne i egzistencijalne prirode za građane Zagreba. Bavit ćemo se i pitanjima koja su komunalne prirode, da od Zagreba opet napravimo središnju urbanu cjelinu, ne samo Hrvatske, već i ovog dijela Europe.’
Broz i Aleksandra Zec kao vrijednosti
Na konkretan novinarski upit na koji način misli oživotvoriti te svoje ideje, odgovorio je kako će mu jedan od prvih poteza na kojima želi raditi biti povratak trga maršala Tita u Zagrebu, kao i da jedna ulica u Zagrebu dobije ime po Aleksandri Zec, što je posljedično izazvalo podsmjeh prisutnih novinara, ali i promatrača. Nitko ne sumnja kako je gospodin Gotovac možda i želio da SDP u Zagrebu bude stranka koja će nuditi građanima ideje, vrijednosti i rad, možda je iskreno i želio pošteno raditi i učiniti taj grad dobrim za sve članove, simpatizere, glasače i za sve ostale, jer je socijaldemokracija, kako je volio kazati, inkluzivna, što podrazumijeva kako je to nešto što se ne bavi samo sobom, ali nikome nije jasno kako se u taj scenarij uklapa povratak imena jugoslavenskog diktatora na možda i najljepši zagrebački trg.
Zlatni sinek s Tuškanca
Inače, Viktor Gotovac je klasičan primjer zagrebačkog, kako ih je Pavle Kalinić u jednoj svojoj knjizi nazvao, zagrebačkog zlatnog sineka, to jest nasljednika zagrebačke socijalističke buržoazije, formirane nakon svršetka drugog svjetskog rata. Mahom su pristizali iz ruralnih brdskih krajeva, poput Gotovčevih, koji su iz Dalmatinske Zagore. Sineki najčešće obitavaju na zagrebačkom šumovitom sjeveru, ili u podsljemenskoj zoni, najčešće studiraju ‘političke’, ili ‘komparativnu’ na filozofskom, iako ima iznimaka, naime netko od njih zaluta čak i na ‘građevinu’. Sve južnije od Save za njih je ‘fuj, i teška seljačija’. Polazio je, to se podrazumijeva, elitnu gimnaziju s dogradonačelnikom Korlaetom, i premijerom Plenkovićem. Smatra se političkim učenikom Ive Josipovića. Naravno, kao i većina zlatnih sineka, rodbinski je povezan s vrhuškom nekadašnjih jugoslavenskim tajnih ili političkih službi, Viktor Gotovac konkretno sa osuđenim UDBA-šem i dokazanim ubojicom Zdravkom Mustaćem, nekadašnjim šefom jugoslavenske tajne službe, koji mu je ujak.
Stanovito revidiranje uvjerenja
Kao i svaki pošteni komunist koji, kada prijeđe trideset i petu, i kada osjeti šuškanje novčanica, revidira određene stavove, tako je i Gotovac svojevremeno od strane drugova iz Sindikata bio optužen da je ‘zauzeo stranu kapitala’, iako je profesor na katedri za radno i socijalno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta.
Na koncu da završimo u tonu u kojem smo i započeli, bez sumnje će izbor ‘Hrvatske osobe godine’ biti krajnje neizvjestan, pobjednika bi mogao odlučiti čak i foto finiš. Pretedenata za sada ne manjka, po skromnom mišljenju potpisnika ovih redaka glavni favoriti su ipak Damir Škugor i Viktor Gotovac. No, kako rekosmo, sukladno hrvatskoj političkoj tradiciji, produkcija bizarnosti permanentno se događa, a do konca godine još je dosta ostalo.
