Napokon su me zvali i iz RTL televizije ali dosadašnje iskustvo, u gledanju skraćenih priloga samoga sebe, gdje se objavi samo ono najmanje bitno a svjesno preskoči ono doista bitno, me je ponukalo da koju riječ ipak kažem, u formatu koji meni odgovara.
Medijska galama koja ovih dana tutnji hrvatskim medijskim prostorom, je mahom usmjerena protiv Marka Perkovića pa to navodno „izvještavanje javnosti“, koji izraz koriste određeni novinari da pobjegli od kaznene odgovornosti, više djeluje kao propagandno djelovanje, po kojemu je Marko Perković u krivu već samim time što je Marko Perković, a njegove protustranke u pravu jer, Marko nema „antifašistički certifikat“ po kojemu se u zadnje vrijeme od strane određenih medija, stvara sud o ispravnosti ili neispravnosti postupaka, pa medijski djelatnici koji ne razliku pojam vlaha od vlasništva ili posjed od dvosjeda, suvereno daju svoje ocjene pravnog stanja imovinsko pravnih odnosa u koje se ne razumiju ali razumiju da je dobar trenutak da makar i na ovakav način, moralno pokopaju svog političko svjetonazorskog oponenta.
Ne radi se dakle o izvještavanju javnosti nego o povlačenju javnosti za rukav i uvjeravanju da je Marko u krivu zato jer to Marko.
Za egzistenciju ovog kaznenog djela, nije bitan ni pojam vlasništva a pogotovo ne, novinarsko izvještavanje, nego je bitno jedino je li predmetne zgode došlo do povrede nepovredivosti prostora koji je po svojoj prirodi – dom (Ustavna kategorija koju novinarstvo očito ne šljivi).
Stavak 2. predmetnog članka govori o npr. sudskim izvršiteljima ili policijskim djelatnicima u provođenju radnji na koje ih ovlašćuje zakon a ne o novinarima željnima propagandno političkog rada.
U taj prostor ulazi, po samoj definiciji i „ograđeni prostor“ koji pripada tom domu a radi li se o prostoru u koji se može ući bez ikakvih prepreka s ceste, ostaje na vama, koji ste imali prilike gledati stanje stvari i lice mjesta, putem TV ekrana ili aparata s kojima se može prišarafiti na Internet.
U konkretnom slučaju bitan je posjed određene nekretnine (jedan od pojmova koji također ništa ne znači medijskim pravnim „lumenima“.
Susjed odozdola, Branko kojega neskloni mu ljudi, a što sam imao prilike čuti a da ne znam zašto, zovu i Barikadrag, unatoč svom do sada pravomoćnom presudama na svoju štetu u sporu s Markom, ne odustaje pa jedna čudna okolnost upada u oči.
Međutim ni vlasničke tužbe ni postupka ne vidjeh, pa u cijeloj priči ostaje misterij, da kako jedan zainteresirani čovjek koji tvrdi da mu nešto propada, ne poduzima pravne radnje koje su primarne pravne radnje u takvim slučajevima?
Vlasništvo je dakle sekundarni pojam u ovom konkretnom slučaju.
Jer kada to ne bi bilo tako, svatko bi mogao, tek šikane radi, podignuti kakvu tužbu kojom se nekome osporava vlasništvo, te vrijeme dok se ne odbije takav u startu neosnovani zahtjev, koristiti za upadanje protivno volji druge strane , u zaštićeni prostor koji se naziva domom, te zaobići pravne propise.
I da je određena stvar u sporu, ni takav trenutak ne daje za pravo pretendentima na takvu stvar da se ponašaju protupravno u smislu kaznenog zakona.
Navode određenih kolega, na koje se pozivaju stručne snage jutra i slobode a koji su navodno isticali da u konkretnom slučaju nema protupravnosti jer da se obavljao novinarski posao, kao i navode o podnošenju kaznenih prijava protiv Marka Perkovića jer da nije spriječio prijetnje novinarki, ipak neću komentirati jer osobnu sumnjam da su tako nešto i izjavili, bilo bi to prebizarno, a već smo naveli i da mediji prenose situaciju manje vjerno nego Ray Charles utakmice NBA lige, pa tko zna što li su moji kolege uistinu rekli te čupaju li kosu od muke gledajući kako su ih prenijeli.
Da zaključimo.
Jedino što u ovoj priči smatram spornim i zastrašujućim je pokušaj svjetonazorsko politički opredijeljenih medija da sebe postave u ulogu arbitra, da sami donose zaključke o imovinskopravnoj te kaznenopravnoj osnovanosti ili neosnovanost nekog djelovanja, a po kriteriju svjetonazorskih afiniteta.
Postavljanjem samih sebe u privilegirani položaj u prethodno iznesenom smislu, znači pritisak na institucije te u krajnjoj liniji na ustavnopravni poredak ove zemlje te ovladavanje institucijama, koje mediji očito vide kao svoj servis a svoje neugledne figure i deficitarne intelektualne sposobnosti kao vrh ovoga društva.
Da je predmetna novinarka doista poštivala pravila struke te da je uistinu htjela izvještavati nepristrano, nazvala bi Marka, upitala za njegovu stranu priče, možda bi i hodala po njegovom domu da je došla časno i dostojanstveno.
Umjesto toga, zauzela je odmah stranu, a medijsko prikrivanje vlastite sramote te pristranosti u obliku galame i pritiska, htjeli ne htjeli, neće izbrisati tu mrlju.
O detaljima samog djela, a to je ono što vas najviše zanima, ne bih. Naime, iz poštovanja prema pravnom poretku Republike Hrvatske i najboljem hrvatskom kaznenjaku Zoranu Pilipoviću, sve ono što smo doznali tijekom predistražnog postupka, činjenice u vezi samog slučaja, držat ću kao tajnu, sve dok rasprava ne krene.
Pošto osobno sumnjam da bi medijima koji htjeli koju izjavu od mene, odgovaralo sve ovo objaviti, proslijedite li ovaj tekst, možda više ljudi nešto i dozna, zaključio je Karačić