Tisuću godina borbe za jednu riječ – sloboda
Piše Filip Kuštro
Hrvatska nije jučer nastala. Hrvatska nije proizvod modernih granica, ideoloških dogovora ili volje velikih sila. Hrvatska je povijest, sadašnjost i budućnost. Hrvatska je narod. Hrvatska je zavjet. A taj zavjet je tisućljetna borba da budemo svoji na svome.
Još u 7. stoljeću naši su preci došli na prostor između Drave i Jadrana, donoseći sa sobom ne samo oružje i volju za životom, već i svijest o pripadnosti – o narodu koji neće nestati, koliko god puta bio napadnut. Samo dva stoljeća kasnije, već nas povijest bilježi kao narod koji sklapa savez s Papom, ulazi u civilizirani europski krug i prihvaća kršćanstvo ne kao formalnu vjeru, nego kao temelj vlastitog identiteta. Krunidbom kralja Tomislava 925. godine stvaramo međunarodno priznatu kraljevinu. Dok su drugi narodi tek nastajali, mi smo već imali vladare, crkve, biskupije, zakone i – što je najvažnije – osjećaj zajedništva.
Od tada pa sve do danas, hrvatska povijest je niz neprekidnih bitaka – za opstojnost, za vjeru, za slobodu. Od obrane od Osmanlija na Krbavskom i Mohačkom polju, do slavne pobjede kod Sigeta i junačkog otpora u Sinju. Nismo brojnošću pobjeđivali, nego srcem i predanošću. Kada su carstva nestajala i mijenjala se naša politička sudbina, narod je ostajao. Hrvatski jezik nije izumio nijedan režim. On se čuvao u crkvama, u narodnim pjesmama, u glagoljaškim zapisima i molitvama naših baka. Hrvatska kultura nije niknula u salonima, nego u obiteljima gdje se prenosila s koljena na koljeno – usprkos zabranama, germanizacijama, mađarizacijama, talijanizacijama, srbizacijama i kasnije – jugoslavenskom unitarizmu.
Kroz Austro-Ugarsku, kroz Kraljevinu Jugoslaviju, kroz socijalističku diktaturu – Hrvati su preživjeli jer su znali tko su. I zato su mogli prepoznati povijesni trenutak kad se ukazala prilika da se konačno vrati ono što nikada nismo prestali željeti – slobodna i samostalna Hrvatska. Taj trenutak je došao 1991. godine. Tada se povijest sručila na ovaj naš narod svom svojom težinom – ali s pravednošću naših ljudi propali su i izgubili! U tom povijesnom trenutku , nije presudilo oružje, ni broj vojnika, ni geopolitički interesi, već vjera, zajedništvo i spremnost na žrtvu.
Hrvatski branitelji nisu nosili ni visoke činove, ni političke kalkulacije. Nosili su krunicu oko vrata, ponos u očima i čistu savjest. Boreći se protiv višestruko jačeg agresora, nisu branili samo zemlju – branili su čitavu povijest hrvatskog naroda. Branili su snove kralja Tomislava, zavjete kneza Branimira, ideale Zrinskih i Frankopana, žrtvu Radića i Stepinca, i sve krikove s Bleiburga i križnih puteva. Branili su pravo da budemo svoji, nakon stoljeća čekanja.
Pobjeda u Domovinskom ratu nije bila samo vojna. Bila je civilizacijska. Bila je moralna. Bila je duhovna. U njoj su se susreli svi naši simboli – stijeg, grb, jezik, vjera, dom, narod, i nada. U njoj se konačno ispunilo ono što su hrvatski pjesnici, svećenici, ratnici i mučenici stoljećima nosili u sebi.
Zato danas, kad netko osporava hrvatski identitet, kad nas pokušava prikazati kao mladu naciju, slučajnu državu ili regionalnu izmišljotinu – mi moramo govoriti istinu. Našu istinu. Ne iz mržnje, nego iz ponosa. Jer narod koji ne poznaje svoju povijest – osuđen je da mu je drugi pišu.
Mi znamo svoju povijest. I zato je ne damo.