Evo primjera kad se i kako se koristi lažno proizvedeni nadriznanstveni i građanski autoritet bez pokrića, tipujući na neznanje većine ljudi i računajući na medijsku nadmoć, kako bi se osporilo potpuno valjan stav političke neistomišljenice o važnom nacionalnom pitanju.
Pokazat ćemo čitateljima bahatu i bezobraznu reakciju Vesne Pusić na izjavu Željane Zovko, a sve ćemo potkrijepiti krajnje relevantnim, objektivnim mišljenjem prof. Mirjane Kasapović o stručnoj relevantnosti Vesne Pusić vezano za temu polemike. Zanimljivo, ali ne i iznenađujuće, izjava Vesne Pusić vrišti s brojnih utjecajnih news stranica u BiH i Hrvatskoj, naravno, bez jedne jedine kritičke primjedbe. Pa, evo, zato moram preuzeti ulogu hrvatskog Zrcala i prije nego je započeo s radom, jer na ovo neće reagirati notorni Faktograf.
Evo polemike:
“Kako čovjek isti čas ne umre od sramote kad ovo izgovori? Kakva jugoslovenska građanska država?! Jednostranački politički sustav! Ili je politički nepismena ili misli da su svi idioti. Mi podržavamo BiH kao građansku državu s dodatnom zaštitom kolektivnih etničkih prava”, istakla je Pusić, dodavši da “ne postoji ni jedna suvremena demokracija koja nije građanska država te da na taj temeljni princip mnoge nadograđuju zaštitu nekih kolektivnih prava”.
To je reakcija politologinje i teoretičarke države i tranzicije Vesne Pusić na izjavu hrvatske europarlamentarke Željane Zovko povodom rezolucije Bundestaga o BiH.
Zovko je rekla:
“Vraćamo se na pitanja svih pitanja koja mi ovdje potenciramo. Taj jedan građanski model države protiv kojeg se mi ovdje borimo i pokušavamo objasniti da je to jugoslovenski princip vladavine većine da bi došli do Adisa Ahmetovića koji koristi svoju poziciju uz negodovanje čak i svojih kolega”.
A sad, evo malo o znanstvenoj relevantnosti Vesne Pusić, baš po pitanju polemike i njenom “pokriću” iz pera prof. dr. sc. Mirjane Kasapović teoretičarke države i politologinje (Izvod iz znanstvene recenzije knjige Vesne Pusić: Demokracije i diktature. Politička tranzicija u Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi” Durieux, Zagreb, 1998),
Mirjana Kasapović kaže:
“Philippe C. Schmitter, jedan od utemeljitelja tranzicijske teorije, ustvrdio je da postoji jedno pravilo kojega se moraju
pridržavati svi tranzitolozi i konsolidolozi: “Unatoč opsežnoj literaturi o takozvanim preduvjetima demokracije, postoji samo jedno pravilo o kojemu se, vjerojatno, mogu suglasiti svi ‘konsolidolozi’: sigurno se, ako ne i bezuvjetno, može pretpostaviti da prije reformiranja političkih (ili ekonomskih) institucija moraju biti uspostavljeni nacionalni identitet i teritorijalne granice” (1995., 49). “Konsolidacija nacionalnih granica” i za Klausa von Beymea jest nužna pretpostavka konsolidacije demokratskoga političkog
sustava i svih njegovih podsustava (1997., 25-27). Jacques Rupnik smatra da je teritorijalni poredak “prvi prerekvizit demokratske tranzicije” (1999., 58). I ostali istaknuti analitičari “trećeg vala” demokratizacije – poput Stephena Holmesa (1993.), Clausa Offea (1994.), Hansa-Juergena Puhlea (1997.) i dr. – upozoravali su da je prije izgradnje liberalno-demokratskih poredaka nužno utvrditi gdje su granice neke države i tko su njezini državljani. To je pitanje u istočnoeuropskoj tranzicijskoj regiji bilo važnije nego ikad prije, jer je slom komunističkih režima bio povezan sa slomom staroga državnog poretka u tom dijelu kontinenta i nastankom niza novih država; u toj regiji danas je samo pet starih, a sve ostale su nove nacionalne države.
U Hrvatskoj su navedeni reformski preduvjeti ostvareni tek 1998. ili, u najboljem slučaju, 1995. Teritorijalne granice države dotad su, doduše, bile poznate, možda su se činile izvjesnima i u budućnosti, ali sigurno nisu bile dohvatljive ni postojećoj državnoj
vlasti niti svim državljanima. No, kako taj teorijski argument ne bi zazvučao poput političkih opravdanja za “blokiranje demokratizacije”, kojima se povremeno služila
hrvatska vlast, može se pristati i na minoriziranje kontekstualnih i – s njima usko povezanih i neobično važnih – temporalnih dimenzija demokratske tranzicije u Hrvatskoj (usp. Schmitter/Santiso, 1998.).
Vesna Pusić ne primjenjuje ni jedan od navedenih pristupa u svojim analizama demokratske tranzicije.
Njezini radovi nisu ni institucionalna analiza, ni analiza djelovanja političkih aktera, a ni policy-analiza. Nedostatak jasnoga metodičko-analitičkog pristupa glavni je problem njezinih tranzicijskih rasprava i uzrok svih njihovih slabosti.
Ponajprije, autorica ima izrazitih poteškoća s teorijama političkih institucija. Ona govori o “državno-institucionalnom minimumu” novih demokracija (36) “formalnoinstitucionalnoj strukturi” postkomunističkih država (37), “normativno-institucionalnoj strukturi države” (45), ali nigdje ne navodi što podrazumijeva pod tim sintagmama.
Koje političke institucije, norme, postupke? Zbog te pojmovne nejasnoće u istoj knjizi može ustvrditi da se normativno-institucionalna struktura hrvatske države “uklapa (se) u
suvremeni liberalno-demokratski model” (44-45), ali i da je u zemlji uspostavljena diktatura koja se legitimira slobodnim višestranačkim izborima. Gdje su se u toj diktaturi izgubili ostali “rekviziti” normativno-institucionalne strukture liberalnodemokratske države?
Kako joj nisu posve jasni pojam, struktura i funkcije modernih političkih institucija, ona se, posljedično, muči i s razlikovanjem institucionalnih aranžmana u različitim političkim režimima. A kako ne uspijeva jasno razlučiti strukturne razlike među raznovrsnim političkim režimima, ona te političke režime opisuje i imenuje teorijski neodgovorno. Zemlje stoga neobično lako i brzo “skaču” iz totalitarnih u demokratske, iz demokratskih u autoritarne, iz autoritarnih u demokratske, iz totalitarnih u autoritarne ….
….Knjiga Demokracije i diktature ne može se, na žalost, ubrojiti u respektabilne priloge tranzicijskoj teoriji. Temelji se na neizgrađenome analitičkom pristupu i nepreciznoj i proizvoljnoj uporabi temeljnih pojmova političke teorije. Autorica ne luči jasno i dosljedno političke režime i političke procese, političke procese i političke postupke, političke institucije i političke institute. Recepcija referentne literature je oskudna i u njoj prednjače čitljivi, ali nerijetko površni tekstovi iz američkog časopisa Journal of
Democracy.
Opisi tranzicijskih procesa u pojedinim zemljama naprosto su činjenično netočni. Kakvu je to organizacijsku infrastrukturu, okrugli stol, ekonomske reforme i reforme komunističke partije prije sloma starog režima imala Čehoslovačka da bi bila svrstana u istu skupinu s Mađarskom i Poljskom? Kakve su to masovne akcije prethodile
upravljanoj promjeni režima u Bugarskoj? Kako se može tvrditi da je demokratska tranzicija, onako kako je određuje autorica, dovršena u svim istočnoeuropskim zemljama, pa i u Bjelorusiji?
Neobično su površne, a mjestimice i netočne, interpretacije političkih događaja i procesa u Hrvatskoj od 70-ih godina do danas. Autorica je, primjerice, izrazito “preinterpretirala” političke ciljeve “hrvatskog proljeća”. Nevjerojatna je tvrdnja da se promjena sustava u Hrvatskoj dogodila po kapitulacijskom obrascu kao u Čehoslovačkoj, što bi značilo da se komunistički režim slomio pod masovnim pritiskom “odozdo”.
Čudna je i interpretacija uzroka radikalizacije i militarizacije srpskog pokreta u Hrvatskoj početkom 90-ih godina. Knjiga nije ni posve tehnički korektna. Nigdje se ne navode točni podaci o tome
kada su i gdje tekstovi izvorno objavljeni. Autorica ne navodi koje je izvorne verzije tekstova teorijski i stilski revidirala. A revidirala je ponajviše izvornu verziju teksta Mediteranski model… U toj se reviziji i ridikulozni autoričin “zloglasni gulaš-socijalizam” – koji je, između ostaloga, simptomatično svjedočio o nepoznavanju i nerazumijevanju prirode mađarskoga “kadrovskog” socijalizma, a time i bitnih pretpostavki “pogodbene tranzicije” u toj zemlji, pa i općenito – pretvorio u “poznati gulaš-socijalizam” (159). Nije, doduše, izvjesno po čemu je “gulaš-socijalizam” poznat, ali valjda, kontekstualno gledano, nije po “zloglasnosti”.
Nadalje, ne navode se uvijek ni potpuni podaci o citiranim dijelovima tekstova drugih autora, te se nerijetko upućuje samo na djela, ali ne i na stranice (usp. str. 33, 39, 41, 61, 69, 87, 90, 109, 142, 180). Mjestimice se nailazi na nevjerojatne nonsense, pa autorica piše, primjerice, i sljedeće: “S priličnom se sigurnošću može tvrditi da niti jedan oblik državne vlasti nije nikada postojao bez države” (74). Nevjerojatno je što autorica misli da “niti jedan oblik državne vlasti nije nikada postojao bez države”, ali je još najvjerojatnije što je u to sigurna tek “prilično”, ali ne i potpuno. Knjiga je, u cjelini,
začuđujuće nepismena, ali to vjerojatno ide i na dušu lektora.
Ova knjiga zacijelo nije najlošiji primjerak domaće sociološke produkcije, ali se, ali se nalazi pri njezinu kvalitativnom dnu”.
Molim čitatelje da navodima pokušaju ne pristupiti navijački, da pažljivo pročitaju navode iz recenzije Mirjane Kasapović, jer će više nego jasno pokazati tko bi se u spomenutoj priči morao ” ubiti od srama”, a s druge strane, velikom broju ljudi će biti korisna saznanja koje navodi Mirjana Kasapović, jer se sasvim suprotne “teorije”, bolje rečeno neviđene nebuloze prodaju najširoj javnosti kao vrhunac znanja i pameti, na što na žalost nasjedaju i mnogi intelektualci, političari, a pogotovo komentatori tzv. desne Hrvatske.
Marko Ljubić/Facebook