U Drniš traje velika potraga za 50-godišnjim Kristijanom Aleksićem, kojeg policija sumnjiči za ubojstvo 19-godišnjeg dostavljača pizze. Prema neslužbenim informacijama, Aleksić je u subotu navečer na terasi svoje obiteljske kuće ispalio više hitaca prema mladiću koji je došao na dostavu hrane. Policija je tijekom noći blokirala šire područje Drniša, a u potragu su uključeni i pripadnici specijalne policije te dronovi zbog sumnje da se osumnjičeni skriva u obližnjoj šumi.
Kako navodi Slobodna Dalmacija, mladić koji je ubijen bio je maturant koji je tijekom vikenda uskočio raditi dostavu umjesto prijatelja. Navodno su dvojica dostavljača zajedno krenula na adresu jer su se pojedini zaposlenici bojali odlaziti Aleksiću, kojeg su stanovnici Drniša godinama izbjegavali. Kada su stigli pred kuću, 19-godišnjak je izašao iz vozila i krenuo prema ulazu, nakon čega su odjeknuli pucnjevi. Drugi dostavljač uspio je pobjeći automobilom i pozvati policiju.
Posebnu težinu cijelom slučaju daje činjenica da je Kristijan Aleksić već ranije bio osuđen za teško ubojstvo. Na Županijskom sudu u Splitu 2002. godine osuđen je na 12 godina zatvora zbog brutalnog ubojstva Marijane Sučević iz 1994. godine. Taj slučaj godinama je izazivao pažnju javnosti zbog okrutnosti zločina i činjenice da je Aleksić navodno dugo govorio o njemu, dok mu mnogi nisu vjerovali.
Slučaj iz Drniš ponovno otvara ozbiljna pitanja o funkcioniranju kaznenog sustava u Hrvatskoj i procjenama koliko je netko zaista spreman vratiti se u društvo nakon teških zločina. Riječ je o čovjeku koji je već bio osuđen za brutalno ubojstvo, odslužio 12 godina zatvora i potom se vratio u sredinu u kojoj su ga se ljudi, prema svjedočenjima, godinama bojali i izbjegavali. Upravo to stvara osjećaj da je tragedija na neki način “visjela u zraku” i da su mnogi unaprijed osjećali kako bi se nešto slično moglo dogoditi.
Naravno, nitko ne može biti kažnjen unaprijed niti se nekome mogu oduzeti prava samo zbog loše reputacije ili straha okoline. Međutim, ovakvi slučajevi otvaraju pitanje koliko sustav nakon izlaska iz zatvora zaista prati osobe osuđene za najteža kaznena djela i postoji li ozbiljna procjena njihove opasnosti za okolinu. Posebno zabrinjava činjenica da su, prema neslužbenim informacijama, pojedini dostavljači navodno izbjegavali odlaziti na njegovu adresu jer su osjećali nelagodu i strah.
Kada cijela lokalna zajednica godinama živi s osjećajem da je netko “tempirana bomba”, a onda se dogodi nova tragedija, logično je da javnost počne propitivati jesu li institucije napravile dovoljno. Ovo više nije samo pitanje jednog zločina, nego i povjerenja građana u sustav koji bi trebao štititi društvo od ponavljanja najtežih oblika nasilja.