Iako je neprimjereno uspoređivati Marijina svetišta u Trsatu, Mariji Bistrici ili Erdutu, Sinjsko svetište je moguće i najposjećenije hodočasničko svetište u Hrvatskoj jer mu hrli vjernički puk ne samo Dalmacije, već i Bosne i Hercegovine.
Uoči blagdana Velike Gospe u Sinju, najvećeg marijanskog svetišta u Dalmaciji, posjetio sam u samostanu časnu sinjsku starinu, fra Gabrijela Hrvatina Jurišića, koji je napunio 90 godina a naš narod je obogatio kulturnim prinosima vrijednih kakva razreda HAZU-a u Zagrebu. Fra Gabrijel mi je prilikom našeg susreta poklonio nekoliko knjiga, među njima i prigodnu knjižicu Gospa sinjska- povijest svetišta Majke Božje u Sinju, što me ponukalo na nekoliko pitanja:
Piše li u knjižici štogod o dolasku franjevaca iz Rame u Sinj?
Ova je knjiga mali prikaz dolaska franjevaca iz Rame u ona turska vremena 1688. godine . Jer, područje od Klisa pa do Livna, nakon stalnih ratnih sukoba i pljački od 1648. g., na obje strane, bio je ničiji. Ni Turski ni Mletački. Nije bilo naroda. A onda su Mletački zapovjednici nagovorili fratre da dovedu kršćanski narod iz Bosne. Kao, mi smo kršćani, tu vas nitko neće progoniti, podijelit ćemo vam zemlju i tu će te živjeti. Njihova računica je bila jasna, naseli ćemo prostor ljudima koji će plaćat poreze i dati mladiće za vojsku. Umjesto nas oni će braniti svoje obitelji i kuće. Plan je bio naseliti ljude na područje od Cetine do Krke. I došlo je pet tisuća ljudi, žena i djece iz područja Rame, Duvna i Livna.
Preseljenje je proveo fra Pavao Vučković koji je dobro govorio i turski i talijanski, ali kad su došli ovdje zatekli su pustu zemlju. Kuće spaljene, zemlja neobrađena. A onda je mletačka vojnička uprava rasporedila, po plemenima, od Drniša do Poljica gdje će tko. Uz narod su došli i 22 fratra.
A kud ćeš s njima. Crkve porušene, samostana nema. Bili su neko vrijeme u Dugopolju dok je bilo lijepo vrijeme, a onda su se smjestili na Klis, jer je došla zima. Napokon su nakon vrludanja došli u Split. I tu su proveli nekoliko godina. Slika je cijelo vrijeme bila s njima, a onda, nakon izgradnje crkve sv. Franje u Sinju prenesena je u Sinj.
Spominje li se da su došljaci iz Rame nekoliko mjeseci proveli u Dugopolju?
To je sigurno istina. I danas u Dugopolju postoji dio koji se zove Rama. Neki stanovnici Dugopolja predlagali su da se na tom mjestu napravi kapelica posvećena Gospi Sinjskoj. Ja sam bio za to, zašto ne. Ali tadašnji župnik nije bio za to, kao, imamo mi veliku crkvu, nije to potrebno. Za mene je svako mjesto gdje se ljudi mole Bogu i Majci Božjoj sveto mjesto, pa sam poduzeo što sam mogao sa svoje strane, no nije urodilo plodom. Žao mi je najviše mještana Dugopolja koji su se zalagali da se kapelica Gospe Sinjske napravi u njihovom mjestu. Na žalost to se nije ostvarilo.
Glas o čudotvornosti Gospine slike pronio se još u Rami, zato su je fratri ljubomorno čuvali…
Da. Još u Rami se pronio glas da ta slika ima čudesne moći. Dovoljno je spomenuti da je crkva u Rami nekoliko puta u potpunosti izgorjela, a sačuvala se netaknutom jedno ta slika. Uz to tu su svjedočanstva brojnih ljudi, pa i fratara čije su molitve pred tom slikom bile uslišane.
Kad je 1715. Mehmed paša Čelić krenuo na Dalmaciju s 76 000 vojnika, jer cilj mu je bio zauzeti ne samo Sinj, već i Split, Šibenik i Zadar, to je značilo smrtnu opasnost za sve katolike u ovom dijelu Dalmacije. U dvadeset dana opsade Sinja jedna grupa Turaka je zaposjela Vrliku i ponudila im da se predaju, da će ih pustiti žive. Kad su se predali sve su ih pobili. Čim je ta vijest došla u Sinj, Zorzi Balbi, civilni i vojni zapovjednik Sinja i 700 branitelja su odlučili da se neće predati premda svi izginuli.
Fra Pavao Vučković je sliku iz crkve u Sinju prenio u crkvu sv. Mihaela, u utvrdu, gdje su se pred slikom na oltaru i vojnici i civili molili za pomoć i spas. I Bog je pomogao. Kad je sve završilo a Turci se povukli fra. Pavao je došao po sliku, ali vojska nije dala sliku. „Ali, kako, pa slika je naša“- govorio je fra Pavao. „Je vaša ali Gospa ja nas spasila“ – nisu dali vojnici. Dakle, ne samo civili koji su bili u tvrđavi, već je vojska tvrdila da ih je Gospa spasila.
Onda su vojnici od prve plaće skupili 80 zlatnih cekina i otišli u Mletke i napravili zlatnu krunu koja je i danas na Gospinoj slici. I dugo nisu dali sliku, tek nakon šest godina kad su dobili Duždovu naredbu da je vrate. Kad je slika konačno vraćena u franjevački samostan u Sinju počelo je štovanje Gospine slike. Ali sve je započelo od te bitke.
Zoran Jurišić