Kod Spomen ploče na zidu osječkog Okružnog zatvora u Neumanovoj ulici, danas je polaganjem vijenaca, paljenjem svijeća i molitvom obilježena 80. obljetnica stradanja 48 osoba zatočenih i ubijenih 1945. godine u tadašnjem Vojnom zatvoru. Bio je to jedan od najtežih poslijeratnih zločina komunističkog režima na području Slavonije.
Obilježavanje su organizirali predstavnici udruga proizašlih iz Domovinskog rata, članovi Hrvatskog domobrana Osijek te obitelji žrtava, koje i osam desetljeća poslije traže istinu i dostojno obilježavanje mjesta masovne grobnice.
– Ubojstvo je to bilo bez suđenja, na ideološkim, pa time i zločinačkim osnovama. Ako govorimo o totalitarnim režimima i njihovim žrtvama, onda je i komunistički režim, načinom na koji se obračunavao s neistomišljenicima zločinački. Stoga smo pokrenuli i sudske postupke koje bi ispravile presude koje su se donosile po ideološkim, a ne po nekim pravendnijim osnovama – rekao je Pero Šola, član žrtvoslovnih udruga Osječko – baranjske županije.
Tragični događaji listopada 1945. godine
Početkom listopada 1945. pripadnici OZNA-e priveli su 48 civila iz Osijeka i okolnih mjesta, optuživši ih za suradnju s okupatorom i „izdaju naroda“. Među pritvorenima bili su seljaci, obrtnici, učitelji i radnici – ljudi koji su svojim radom doprinosili poslijeratnom životu grada.
Tijekom zatočeništva u zloglasnom vojnom zatvoru, zatvorenici su danima zlostavljani i mučeni. Uslijed svakodnevnog straha, nakon što su svjedočili odvođenju i likvidacijama svojih suboraca, skupina zatočenika pokušala je pobjeći. No, plan bijega otkriven je, a odgovor stražara bio je brutalan – pucnjevi iz strojnica i ručne bombe ubačene u zatvorske ćelije.
U krvavom obračunu, 25. listopada 1945. godine, ubijeno je 48 civila. Njihova tijela odvezena su u kamionima prema šumi Breza, između Budimaca i Poganovaca, gdje su bačena u masovnu grobnicu. Prema svjedočenju žene koja je ondje čuvala stado ovaca, vidjela je dolazak kamiona i kasnije otkrila lokaciju masovnog stratišta.
Žrtve bez imena, istina bez pravde
Predsjednik Hrvatskog domobrana Osijek, Marko Krznarić, podsjetio je kako su sve žrtve bile civili – obični ljudi, pripadnici srednjeg sloja društva, koji su u komunističkom režimu proglašeni „narodnim neprijateljima“ bez ikakvih dokaza.
– “Nakon što je izbila pobuna u zatvoru i nekolicina zatvorenika pokušala bijeg, pripadnici OZNA-e pucanjem iz strojnica i bacanjem bombi u zatvorske ćelije ubili su 48 osoba koje je komunistički režim osudio na smrt. Svjedoci kažu da su na sve strane u ćelijama bili tragovi krvi, a tijela ubijenih odvezena su u tada nepoznatom pravcu. U međuvremenu smo saznali da su odvezeni u šumu Breza između Budimaca i Poganovaca, no tijela nikada nisu pronađena“, kazao je Krznarić.
Na području grada Osijeka evidentirano je više od 2.400 žrtava komunističkih zločina, no prema dostupnim povijesnim podacima, taj broj vjerojatno nije konačan.
Sjećanja potomaka – glas koji ne šuti
Na komemoraciji je govorio i unuk jednog od ubijenih pritvorenika, koji je emotivno opisao kako je njegov djed, radnik tvornice Borovo, odveden pod izlikom „davanja izjave“, a ubrzo potom pogubljen.
– Moj djed je bio pošten radnik, nikada nije imao veze s vojskom. Njegova jedina „krivica“ bila je to što je radio u tvornici obuće čiju je obuću koristila neprijateljska vojska. To je bila dovoljna osuda da ga OZNA strelja, bez suđenja i bez dokaza, ispričao je unuk ubijenog.
Dug prema istini i povijesti
Obilježavanje 80. obljetnice osječkog zločina još je jedan podsjetnik na potrebu da se žrtvama komunističkog terora konačno prizna istina i pruži dostojanstveno mjesto u hrvatskoj povijesti.
Masovne grobnice diljem Slavonije, uključujući onu u šumi Breza, i dalje čekaju ekshumaciju i identifikaciju žrtava.
Osijek, grad bogate povijesti i teškog nasljeđa, ovakvim okupljanjima čuva sjećanje na sve nevine ljude koji su nestali u vihoru ideološke osvete 1945. godine – ljude čiji je jedini „grijeh“ bio što su mislili drukčije.
Događaju je nazočio i Boris Abičić, pomoćnik pročelnice za hrvatske branitelje Osječko – baranjske županije, a molitvu je predvodio pater Ivan Matić.
