Umro je Ante Ljubas (23.12.1944. – 9.12.2021.). Robijao je 22 godine za Hrrvatsku!

0

U petak sam dobio vijest da je u četvrtak, 9. prosinca ovozemaljski život napustio moj dragi prijatelj, naš Duvnjak – Rožanin, veliki hrvatski domoljub, a nadasve Božji čovjek –Ante Ljubas. Vijest me nije iznenadila. U našim razgovorima posljednjih dana, koji su za razliku od uobičajenih, zbog pogoršanja Antinog zdravstvenog stanja, bili pa gotovo telegrafski kratki, znao sam da se približio kraj. S obzirom da se obadvojica od 2014. g. podupiremo i dijelimo iskustva življenja  ozbiljno ugroženih života zbog bolesti (on moždani udar i rak, a ja nekoliko operacija srca), o tome smo mogli otvoreno razgovarati – baš kao da se spremamo na nekakav piknik. Ante, kao istinski vjernik katolik zbog toga nije bio uopće nesretan. Naprotiv.

Dragi moj prijatelju, hvala ti na takvom svjedočenju vjere.

Mnogi naraštaji Hrvata, što zbog dobi, što zbog naravi Hrvata da olako zaboravljaju prošlost i okreću drugi obraz, što zbog ovog ludog vremena u kojem žive, a kojeg kreiraju „ONI“ koji bi zatrli sve naravno – Božije, zatrli obitelj, Dom i Domovinu, niti ne stignu promišljati, a još manje u punini živjeti Istinu i prave vrijednosti, mogu se pitati tko je uopće bio Ante Ljubas?

Ante Ljubas rođen je 23.12.1944. godine u Roškom Polju. Djetinjstvo i mladost proveo je u Sotinu, u Srijemu, gdje je otac s obitelji otišao za boljim kruhom. Kao mladić, nakon završenog zanata bježi u Francusku, u Pariz, da bi potom, 1967. došao u SAD, u Chicago, gdje nakon kraćeg vremena postaje aktivni član Hrvatskog narodnog otpora. Od tog vremena Dom i Domovina Hrvatska, sloboda hrvatskog naroda postaju Antin život, odnosno smisao života. U Chicagu Ante živi i djeluje u domu Stipe Šege, neprikosnovenog autoriteta među Hrvatima Amerike, koji je u poraću Drugog svjetskog rata odležao 8 godina strogog zatvora u Sibiru, da bi se izlaskom iz zatvora ponovno nastavio boriti za slobodnu i samostalnu hrvatsku državu. Stipe Šego odigrao je vrlo bitnu i vizionarsku ulogu kako bi Hrvati Chicaga prihvatili Franju Tuđmana u njegovim nastupima po Americi uoči 1990. godine.

Mnogi naraštaji Hrvata, što zbog dobi, što zbog naravi Hrvata da olako zaboravljaju prošlost i okreću drugi obraz, što zbog ovog ludog vremena u kojem žive, a kojeg kreiraju „ONI“ koji bi zatrli sve naravno – Božije, zatrli obitelj, Dom i Domovinu, niti ne stignu promišljati, a još manje u punini živjeti Istinu i prave vrijednosti, mogu se pitati tko je uopće bio Ante Ljubas?

Sam Bog je htio i omogućio da se tako spoje jedan veliki hrvatski idealist, Stipe Šego i drugi, iz druge generacije Hrvata u Americi, Ante Ljubas, kako bi se nastavila tkati ideja i stvaranje hrvatske države.

Dragi moj prijatelju, dragi Bog ti je podario mnoge kreposti; i čvrstu vjeru i ufanje i ljubav. Podario ti je ćudoređe kroz; razboritost, razum, savjest, jakost, pobožnost. Samo ponizan čovjek, onaj maleni koji pobjedi vlastiti ego, onaj koji ljubi može imati toliko Božje milosti. Ti si Ante cijeli svoj život proživio u njoj i njenoj blizini i nesebično je izlijevao na druge, duboko svjestan da nema milosti bez križa.

Zato je Ante i mogao podučavati Hrvate i hrvatske revolucionare u Americi da je zdrava i čvrsta vjera najvažniji čimbenik u čovjekovoj i narodnoj opstojnosti, da je razvoj vlastite osobe  u potpuna čovjeka koji u svakoj stvari ima vlastito čvrsto uvjerenje najbitnija zadaća. Da bi sve to mogli, kako Ante podučava, trebamo se osloboditi straha, ne bojati se vlastitih mogućnost, niti se bojati drugih.

Ante  je svjestan da je ostvarenje slobodne hrvatske države velika stvar, a i da se ništa veliko ne može stvoriti bez čvrstog, čistog i potpunog idealizma. Stoga nije ni čudo da je Antin veliki revolucionarni uzor bio otac hrvatske  suvremene revolucionarne misli, Eugen Kvaternik. Ante je svjestan da za ostvarenje hrvatske slobode pojedinac mora biti sam u sebi slobodan. Nije moguće dati nekome nešto što nemaš. Ako su pojedinac i narod takvi, duh slobode hrvatskog naroda ne mogu zadržati ni zaustaviti nikakvi okovi, niti zidovi tamnica. Stalno prizivajući slobodu naroda i Hrvata pojedinca, kao da je slutio skoro utamničenje.

Kad su ga 1981. godine, prilikom povratka iz Europe s hodočašća u Lurd dočekali agenti FBI s ciljem da ga uhite, pretresali su ga i pronašli dva Gospina kipa s vodom iz Lurda. Pitali su ga zar opet u Lurdu i gdje mu je oružje, na što im je Ante odgovorio da je je to njegovo jedino oružje – Gospa iz Lurda i da će to snažno oružje uništiti njihovu omiljenu Jugoslaviju. Ante tad nije niti znao da se 25. lipnja 1981. u Međugorju ukazala Gospa, kao što tada nije mogao znati da će novoizabrani papa Ivan Pavao II biti pravi blagoslov Neba poslan zemlji napaćenoj u 20 st. ideologijama fašizma, nacizma i komunizma, da će utjecati na nestanak komunizma i Berlinskog zida, nestanak Jugoslavije, i da će se naš Bijeli Hrvat aktivno zalagati za priznanje hrvatske države, te tako napraviti presedan koji do tada nije napravio niti jedan papa. Stoljećima prolivana krv hrvatskih pravednika i muke pravednih hrvatskih uznika vapile su do Neba. I Nebo ih usliša, podari im slobodu – samostalnu hrvatsku državu. Kako je to samo Ante proročanski predvidio.

Zbog svojih aktivnosti na stvaranju slobodne i samostalne hrvatske države, a posebice na stvaranju i buđenju svijesti Hrvatima u Domovini i inozemstvu, u čemu je Ante posebno doprinosio, došao je pod lupu režima koji je tad, zbog svojih interesa, htio ugoditi Jugoslaviji.

Ovakav revolucionarni rad Hrvata okupljenih oko Hrvatskog Narodnog Otpora, po zahtjevu samog vrha jugoslavenske države,  prekinula je američka administracija montiranim  sudskim procesom protiv 10–ice hrvatskih revolucionara, u kojem su njih 6-orica, među kojima je i Ante Ljubas, 1982.g. osuđena na ukupno 180 godina robije. Ante je osuđen na  40 g. robije.

Tom prigodom je , od strane organa progona za svjedoka vrbovan veliki Antin prijatelj  i uzor, veliki hrvatski idealist, Stipe Šego. Za lažno svjedočenje od istih nuđen mu je stan i trajno 1000 $ mjesečno, što je, kao častan čovjek odbio.

Nadahnut kršćanskim i drugim misticima čiji utjecaji su mu oblikovali život, za Antu zatvor nije bio zatvor, nego sloboda, jer sloboda je uvijek djelo unutrašnjosti čovjekova bića, a ne vanjskih ograda i ograničenja. Ante Ljubas se u zatvoru obrazovao i završio je fakultet. Kakvog iznimnog čovjeka se ovim slovom spominjemo, slaveći njegov život i djelo, najbolje potvrđuje činjenica da je Ante zadnjih 6 godina robije proveo radeći kao dušobrižnik u određenim javnim zdravstvenim ustanovama SAD, određen za to od strane zatvorskog sustava SAD-a. Kako mi je pričao, to mu je najviše obogatilo život. Iz zatvora je Ante pisao, davao podršku i savjete još jednog hrvatskom pravedniku, Dariju Kordiću, na pravdi Boga osuđenom na sudu u Hagu na dugogodišnju robiju. Poput pokojnog Zvonke Bušića, niti Ante Lubas nije na slobodi dočekao ostvarenje svog ideala, nije dočekao Domovinski rat i stvaranje slobodne i samostalne hrvatske države. Iz zatvora je izišao 2004. g. Izišao je sa srcem punim ljubavi, praštanja i nade. Mogu sa sigurnošću reći da je iz zatvora izišao puno bolji i više Božji, duhovniji čovjek. Zbog zabrane napuštanja SAD, u Hrvatsku je mogao doći tek 2010.g., kada smo preko zajedničkih prijatelja: Franje Ivića i Tihomira Oreškovića upriličili druženje i upoznavanje u Zagrebu kod Milana Sušca, također hrvatskog uznika.

Čovjek u svom životu upozna puno različitih ljudi, ali rijetko ima priliku upoznati čovjeka. Bog je htio da sam upoznao čovjeka, i ne samo to, upoznao sam i sprijateljio s čovjekom sa velikim „Č“. Upoznao sam vrlog i velikog hrvatskog viteza, a još više velikog Božjeg čovjeka,. Upoznao sam čovjeka iznimne duhovnosti, čovjeka morala i principa, čovjeka ideala, čovjeka koji traga za Istinom i smislom i što je najbitnije, onoga koji sve to vjerodostojno živi , ostvaruje i nesebično dijeli s drugima.

Dragi moj Ante, neizmjerno sam ti zahvalan na tome. Dragom Bogu zahvaljujem što je u svojoj providnosti omogućio da se to dogodi.

Jedne prigode smo konstatirali da se ništa ne događa slučajno, pa ni naše poznanstvo. A ti bi znao na to reći, kako se niti travka na livadi ne njiše na vjetru bez Njegove volje.

Rekao bih da smo nakon upoznavanja, kako bi ovi mlađi rekli „kliknuli“ na prvu i da smo uživali u razgovorima i u razmjenjivanju misli. Svi naši razgovori odnosili su se na ono bitno: na Boga, na ljudsku narav, na savjest i svijest, na život  i filozofiju, na traganje za istinom i neizostavno na Hrvatsku. Ubrzo smo zagazili u 2014. i 2015. kad smo obadvojica, svaki na svoj način i sa svojom bolešću počeli proživljavati dodir smrti. Ti sa svojim moždanim, a zatim i karcinomom, ja sa svojim operacijama srca.

Kako je veliko Božje proviđenje i Božji naum; baš svaki put kad se meni počne nešto komplicirati sa zdravljem uslijedi razgovor s tobom ili tvoja poslana knjiga. Nisam ti to nikad tajio, dapače, ti si prijatelju bio moj duhovnik, moj psihijatar i moj psiholog. Pomogao si mi da i ja zavolim svoju bolest. Kad si mi poslao Prosjaka iz Granade – Ivana od Boga rekao si da će mi moguće biti malo priprosta i jednostavna, ali svejedno pročitaj. Kao da si osjećao da uskoro moram ponovno na operaciju i boriti se za život. S tobom je moj dragi prijatelju svaka moja operacija bila izlet. Nikad zbog toga nisam bio uplašen, nesretan i zabrinut za ishod. Kako si znao kazati, ono na što ne možeš utjecati samo s pouzdanjem prepusti Bogu. S tobom je uvijek sve nekako lakše. Druženje s tobom put je u istinsku slobodu i put ka Božjem milosrđu.

Svaki naš razgovor bio je prožet tvojim savjetima. Bog te je za to blagoslovio, dao ti je mnoge darove i kreposti i podario  misijom koje si bio svjestan.

“Petre moj“, kako si mi  znao reći, “svjetlo jedne obične male lojne svijeće ne može ugasiti sva tama ovog svijeta! Na tebi je, Bog ti je dao slobodnu volju, birati biti svjetlo ili pripadati tami.”

„Istinu ne treba braniti, već živjeti. Laž se uvijek brani. Treba stalno ići putem Istine. Ako padneš, opet se podigni. Uvijek reci: “Hvala ti Bože” i “Bit će ako Bog da.” Kada to u sebi rasvijetliš, nestat će svi strahovi. Zašto se bojati?.“

Dragi prijatelju, Bog te je dao da prosvjetljuješ, naučavaš bližnje, da naprosto zračiš milošću.

„Uvijek kroz život hodi ponizno, a ne bahato“.

„Nauči praštati. Bitno je da i sam sebi znaš praštati.“

„Kroz otpuštanje ćeš otkrivati sebe, jer sve je u tebi. U tebi je sve sakriveno. Imaš li vjere u beskonačnost, u tebi je uvijek čist pogled.“

„Petre, duša je jedna, baš kao što je jedna voda u cijelom svijetu. Nema više voda. Samo se treba dobro poniziti. Život ti svaki dan pruža prilike za to.“

„Pusti druge. Nemoj se zamarati drugima, zamaraj se sobom, jer čovjek može promijeniti samo sebe .“

„Ne treba čovjek biti rob tijelu. Duša je važna. Tijelo treba paziti, samo duša je vječnost. Tako se treba odnositi i u bolesti i u svemu.“

Pitam ga ljetos, nakon nove operacije i izlaska iz bolnice, što kažu liječnici?

„Bog je glavni liječnik. Tijelo je samo tijelo i tebi posuđeno. Kad dođe vrijeme ti ćeš ga vratiti. Čovjek to mora prihvatiti, sebi osvijestiti i susresti se sa smrtnošću tijela. Uvijek će se sve dogoditi i događa se po Božjoj volji. Što ne valja uvijek mora otpasti, baš kao kakva krasta na tijelu. Tako i tijelo. Jedino je duša čista i neokaljana.

“A oni koji vole Gospodina – sve što im se događa u životu je za njihovo dobro. Samo treba prihvatiti Božju volju, predati se u Božje ruke i naći svoj unutarnji mir.“

„Istina je uvijek jednostavna, samo čovjek mora sve sam proći i spoznati. Svi problemi dolaze iz nesvijesti. Zato se treba predati u Božje ruke.“

„Zadovoljstvo ti nitko ne može dati, ono je u tvom srcu.“

Pitam ga nedugo, Ante treba li ti nešto što bih ja mogu učiniti?

„Petre moj, samo budi u Božjoj milosti prenesi je drugima u potrebi. Pomozi bližnjem. O tom nemoj puno pričati, samo uradi. Život je jednostavan i zato ga živi kako ti misliš, ali po Božjem. Ne gledaj na druge.“

Svoju bolest Ante je doživljavao kao blagoslov.

„Blagoslov bolesti je da ti se Bog nudi na druge, dublje načine, posebne načine… Upamti da Bog čini sve u svima“.

Često mi je znao reći: „Stoga ljude ne treba osuđivati. Bog svime upravlja“

Ante Ljubas je i u svom revolucionarnon radu i u 22 godine provedene na robiji i u vrijeme svoje teške bolesti bio ispunjen i sretan čovjek.

“Petre, ako si u Bogu, a moraš biti, onda si k’o Velebit, onda kakva god oluja dođe razbit će se o tebe. Zato budi svjetlo. Budi svjetlo one male lojne svijeće i nikakav te mrak neće moći ugasiti!”

Ovo su bile zadnje Antine riječi meni upućene.

Dragi moj Ante, hrvatski viteže i Božji čovječe neka ti je laka hrvatska gruda. Tvojoj duši koja je za života vidjela raj neka Svevišnji Gospodin podari vječni mir, a tvoja neugašena svijeća neka svijetli i pokazuje put svim ljudima u potrebi.

Tvoj Pere Smiljanić

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here