Prije četvrt stoljeća Olga Sidorenko iz Harkiva preselila se u Rusiju, u Kursku oblast. Rodila je dva sina. Radila je na tržnici, u autopraonici, u trgovini.
Godine 2021. njezin najstariji sin Vladislav Krivenko unovačen je u rusku vojsku, šest mjeseci kasnije potpisao je ugovor, prema riječima njegove majke, pod pritiskom. 16. ožujka 2022. vojni konvoj u čijem je sastavu bio ušao je u regiju Harkiv u Ukrajini i poražen je. Krivenko je nestao.
Od tada ga Olga Sidorenko pokušava pronaći, obraćajući se svim instancama, do predsjednika Putina, ali dobiva samo djeliće proturječnih informacija. No, ona se ne predaje i sigurna je da je njezin sin, koji 15. srpnja puni 20 godina, živ.
Obitelj nestalog ruskog vojnika – u filmu Vladimira Sevrinovskog u dokumentarnom projektu “Znakovi života”.
Uvijek se osvrnem na cestu, uvijek mi se čini da će izaći iza ugla, kako je došao iz škole, s posla. Ja sam [prije] često ovdje stajala: gledam – dolazi. [Čini se] da će prošetati u uniformi, zgodan, s osmijehom.
[Nestao je] u regiji Harkiv, gdje sam rođena. Da je sada moguće otići tamo, blizu Izjuma, već bih bila tamo, ušla bih u svaku kuću i pitala. Stvarno se nadam da bi ga ljudi jednostavno mogli uzeti i njegovati. Sigurna sam da je živ.
12. ožujka bio mi je rođendan, nazvao me i čestitao mi. I to mu je bio zadnji poziv, više se nije javio. 6. travnja pozvali su nas u vojni ured, rekli su da je 12. ožujka stigao, a 16. ožujka poslani su u taj konvoj, krenuli u ofenzivu. Rekli su da su 16. ožujka razbijeni, da je bilo puno leševa, da se mora uzeti DNK. Prošli smo DNK, vojni ured nije odradio ništa, sami smo saznali, pozvali Rostov. Rezultati DNK su bili negativni, nije bilo podudarnosti. Kontaktirali sam sve volontere koji su u Belgorodu, nazvao sam sve bolnice od Voronježa do Kavkaza, osobno tražio telefone, njega nema nigdje.
Imamo mnogo majki koje također traže svoju djecu. Dvije majke već su pokopale svoju djecu, umrla su 28. ožujka, a pokopana su tek prije dva tjedna, samo su obaviještene.
Kako mi je rekla jedna majka, 500 ljudi iz njihove jedinice vode se kao nestali. Ako ih mi ne tražimo, nitko ih neće tražiti, nikome ne trebaju.
Nitko ga nije vidio kako umire, nitko ga nije vidio ozlijeđenog, nitko ga nije vidio živog. Kako je to moguće, objasnite mi molim vas? Ne razumijem. Postavim ta pitanja Ministarstvu obrane, oni mi kažu: ti idi tamo, idi ovamo. To bi trebala raditi vojska. Izgubili ste vojnika, zašto ga nitko ne traži? Zašto me vojna jedinica ne kontaktira? Ona uopće ne želi uzeti nikakve obveze spram mene. Kome je to trebalo? Zašto je sve uopće počelo? Kako su se djeca uopće mogla slati?
Nitko ne želi ništa učiniti, nitko ne želi tražiti, nitko ne želi pomoći, nitko ne želi ništa. Što to znači da ne znamo? Živimo u 21. stoljeću. Razumijem kad je počeo rat 1941. da su se davale neke informacije, nalazili su se ljudi. Živimo u 21. stoljeću, imamo internet, takve tehnologije, ne pronaći nestalog vojnika je glupost, mislim. Gdje god da je, s koje strane, tu su neke razmjene zarobljenika. Nekako se prave razmjene, znači dostavljaju se nekakve liste.
Nitko ih nije pitao [o slanju u rat]. Da su mogli vidjeti što se događa u jedinici, oni se i ne poznaju. Hvatali su ih iz svih gradova, odakle je bilo moguće.
Kad sam krenuo, tražio sam u Valuyki, nazvala me žena i rekla da je vidjela mog Vlada u Pyaterochki. Otišli smo do ove “Pyaterochke”, pregledali sve kamere, bio je sličan dječak, ali ne Vlad. Zapanjilo me to što su tu samo mladi, samo djeca, ročnici. Malo dijete stoji, smiješi se, ne shvaćajući kamo ga vode.
Tamo ih tjeraju [potpišu ugovor] – to će vam svi reći. Počeli su ih pritiskati u drugom mjesecu. Već mi je počeo govoriti: “Mama, ovdje sam prisiljen potpisati ugovor.” Kažem: “Sine, ne potpisuj, drži do zadnjeg.” Izgleda da je pronađeno nešto što ga je natjeralo da potpiše ovaj ugovor. Prije Nove godine potpisao je ugovor. Ispostavilo se da je šest mjeseci [prije toga služio kao vojni obveznik]. Nije htio potpisati ugovor, uvijek mi je govorio: “Mama, odležat ću godinu dana, doći ću kući.” Sada to jednostavno ne možete dokazati.
To što nije dao suglasnost za odlazak je sigurno. Jer smo prije toga imali razgovor s njim, nazvala sam ga, rekao je: “Mama, evo dečki su poslani na granicu. Prišao sam svima i rekao: – Ljudi, mislite na majke, gdje ćete? Mislite, ostanite , odbijte”.
Rekla sam: “Sine, nemoj pristati.” Rekao je samo: “Mama, neće nas pitati”. Nitko ih nije pitao što su. Još ću čekati do samog kraja. U srcu osjećam da je živ.
Imali su četiri sata obuke. Koja četiri sata mogu podučiti osobu? Kada smo s njim razgovarali u stanici, rekao je: “Majko, ako treba pucati, pucat ću”. “Sine, to nisu samo riječi. Ne možete pucati u živu osobu – to je vrlo teško. Općenito morate biti đubre, ali niste takvi. Kako je to moguće ako u svojih 19 godina nikoga nije udario?
Sada su rekli novu frazu: “Možda je on na teritoriju Ukrajine.” Prije toga nisu razgovarali. Moguće je da je zarobljenik. U to vrijeme, kad su me zvali iz ministarstva, rekli su da se on ne vodi kao zarobljenik, ni ranjen, ni mrtav. Svejedno neću vjerovati, imam svoj argument – ovo je srce moje majke, osjeća se da je živo. Sigurno će se vratiti. – donosi Sloboda.org