Foto: Dugopolje org
Baš onako kako smo mi, malo stariji, prepričavali neke svoje priče, epske športske uspjehe, na primjer nezaboravni mečevi Mate Parlova u četiri sata ujutro, ili pohod na europski vrh Dražena s Cibosima, ili nesvakidašnjeg uspjeha Ćire s Dinamom 1982. godine, ili Goranov Wimbledonski svemirski naslov, ili pregršt Janičinih zlatnih i srebrenih olimpijskih medalja, ili najbolju Hajdukovu utakmicu svih vremena, onu protiv velikog HSV-a, tako će neka nova djeca svoje priče pričati, svoje snove sanjati. S Katarskom već sada mogu početi, jer je ona već danas postala antologijska. To su one nezaboravne, one koje se prenose s generacije na generaciju, one koje vam nakon veličanstvenih nacionalnih športskih uspjeha daju nezaboravan osjećaj iz djetinjstva, urođeni i predivni osjećaj superiornosti. I ponosa.

Piše: dr. sc. Ivica Granić

Nogometni Mozart i romantični junaci

Hrvatska nogometna vrsta u završnici je srušila najprije Brazil a jučer i Maroko. I po drugi put zaredom osvojila svjetsku broncu. U glavnim su ulogama narodni heroji Ivan Perišić, Mislav Oršić, Broz, Krama, Livaja, zatim hobotnica sa milijun krakova Zdravko Livaković, momak koji je permanentno iz utakmice u utakmicu rastao, dojam je da se prvenstvo igralo još par tjedana vjerojatno mu više nitko ne bi mogao zabiti. Josip Juranović, romantični stripovski junak iz zagrebačke Dubrave, sada lider Celtica a do prije nekoliko godina momak koji je ‘haklao’ u trećoj zagrebačkoj, u rangu s NK Sveta Klara, NK Golubovec, NK Brezovica ili NK Sesvetski Kraljevec. Ministar obrane Gvardiol, srcu toliko dragi momak, koji na treninge odlazi tramvajem, a kad su ga novinari pitali da prokomentira najnoviju situaciju oko njegovog transfera i vrijednost od 90 milijuna eura, on je kazao ‘kada čujem da toliko vrijedim, iskreno… malo me sram’. A svi skupa predvođeni nogometnim Mozartom, nogometnim Draženom, Lukom Modrićem, onim malenim simpatičnim kozarom s Dinare, čovjekom koji prkosi i biologiji i silama starenja.

Netko krvari, a netko kvari

I reklo bi se sve je sjajno, bajno, sve je ok, na svome mjestu, sve je kako treba. Ali, nije! Ipak nam je netko ‘ovi dan pokvario’, bolje kazati jako trudio pokvariti nam ga.

Sve je, dakle, na svome mjestu. No, onda nam posebne dane svojim komentarima pokušavaju pokvariti neki opskurni likovi, mračnjaci koji se poput sumornog jesenjeg dana decenijama vuku ovim našim prostorima. Nije riječ o sudačkoj mafiji, poput VARalica Orsata, Colline, Ramosa ili Abdulrahmana Al Jassima iz Katara, ne radi se o njima, riječ je o dežurnim inkvizitorima iz našega sokaka, samom dnu moralne kanalizacije, likovima koji nas svojim komentarima uvijek iznova nastoje podsjetiti na najcrnje blato u kojem odrastamo i u kojem živimo.

Sve je započelo Dalićevom izjavom, u civiliziranome svijetu bila bi to posve benigna izjava: ‘Ova je pobjeda za naš narod, pobjeda cijele Hrvatske, svih igrača i onih na terenu i onih koji ne ulaze u igru. Pozdrav prijateljima koji pišu što pišu, neka i oni uživaju. Uživajte i vi branitelji, ovo je za vas bilo. Dva puta ulazimo u polufinale svjetskog prvenstva, a koliko nas ima, tri milijuna. Ljudi niste normalni!’

Mračnjaci iz našega sokaka

To je bio taj trenutak. U jednom rečenici, još i nakon nacionalnoga trijumfa, spomenuti su narod, Hrvatska, branitelji i pobjeda. A to mračne sile ne opraštaju. Dalićeva izjava pokvarila im je bezbrižno zimsko popodne u kojem smo valjda trebali izgubiti, mrak je prekrio sunce, a zrakom je letjelo pitanje, odnosno konstatacija, dovraga kako je izbornik mogao, unatoč silnim našim kritikama, opet se očešati o Domovinu, i pobjedu posvetiti braniteljima. Strašno.

Potpisnik ovih redaka ne zna vodi li netko računa o tome, postoji li, dakle, statistika medijskih napada na izbornike. Ako kojim slučajem postoji, onda je naš ako ne prvi, onda svakako među prvom dvojicom, s tim da je valjda jedini izbornik neke reprezentacije kojemu je uskraćeno sjećanje na vlastitu Domovinu. I na branitelje i rat, u bilo kojoj mogućoj prigodi. Ukratko, ne sjetiti se naroda, Domovine, pardon domovine, branitelja ili sačuvao Bog rata, za lijevu inkviziciju bio bi minimum pristojnosti, čak i ako je u pitanju ovakva epska pobjeda.

Dalić prespavao noć – pa udario

No, dobro, ajmo pokušati razumjeti i ne uzimati odveć ozbiljno tu lijevu polit – moralnu inkviziciju, nije njima lako funkcionirati pod ovakvim emocionalnim nabojem kakav izaziva hrvatski ulazak u polufinale i osvajanje svjetske bronce. Šok je to nemili, kume moj. Izbornik je, razumije se, glavni kreator i dirigent veličanstvene pobjede i ima ju  pravo posvetiti kome god želi, ali što to njima znači.

Dojam je kako se mnogi od te klateži nisu mislili dalje baviti Dalićem nakon njegove izjave, barem nije bilo nikakvih javnih objava, da izbornik nije, nakon prespavane noći, odmoran i trezven, povratno udario po istoj matrici.

‘Ponosan sam što sam to izdržao, vi ste svjedoci kako je bilo i što se sve radilo protiv mene i na koji način, naročito poslije Eura, neki mediji i listovi su me htjeli srušiti, nisu uspjeli hvala Bogu i to je moja snaga. Dok sam ja izbornik hrvatske reprezentacije, ona će biti, a mnogima to smeta, mjesto okupljanja hrvatskog naroda, mjesto domoljublja, zajedništva, ljubavi, kvalitete i hrvatske zastave.’ Strašna se lavina nakon ove izjave zakotrljala.

Ivo Anić

Najprije je u notornom bosanskom Tačno.net odalamio stanoviti Ivo Anić, s porukom kako mu je ‘Dosta i nas i naše Hrvatske’. Spomenuta umotvorina završila je lijevo – nacionalnim snošajem ‘Jebem vas i vašu Hrvatsku’. Spomenuti autor – jebač nastavio je dalje u revijalno – nacionalno – jebačkom tonu porukom ‘Jebo vas Katar’. Eto, ako niste znali, i Katar vas može kresnuti. Pa vi vidite.

Ivica Ivanišević

Ivica Ivanišević iz Slobodne gušta jer, kako piše, počinje Mundijal, ali nije zaboravio napomenuti, za slučaj da smo zaboravili, kako su naši dečki daroviti, ali s viškom para i manjkom morala. Zaključuje dalje taj splitski nogometni genij kako smo, eto, ‘…da smo naprosto miljenici sreće’. ‘… Godinama već mi zborski diviniziramo trenera koji je slučajno postao izbornikom i još slučajnije se tamo zadržao do danas, ustvari dokle god hoće, jer ga otamo ni bager više ne može maknuti. Okej je voljeti trenera ekipe koja nas je, kakva god bila, toliko puta usrećila i nastavlja to i dalje činiti. Ali zar je baš moguće da ne postoji nitko spreman dovesti u pitanje ljupki konsenzus kako je Dalić nenadmašni trener? Izgleda da ne postoji. O čovjeku koji već godinama ponavlja sedam istih rečenica o htijenju i poniznosti, i koji nikad neće uspjeti artikulirati osmu, kod nas se ne može govoriti drukčije nego u superlativima’.

Tako zbori vrli splitski tastatura stručnjak, dakle sreća i ništa drugo, o znanju, izvrsnoj strategiji, strahovitoj motivaciji, stručnosti, toga, razumje se kod dvostrukog osvajača svjetske bronce nema. Što je to, pa to svatko može, kao da je neka fora od 211 reprezentacija plasirati se najprije među 32 koje su otišle na završnicu u Katar, a onda ostati među prve tri. Piece of cake!

Viktor Ivančić

Ako ste mislili kako je drugo oko u glavi, Viktor Ivančić, prespavao turnir i propustio priliku izliti bićerin žući na reprezentaciju i Dalića, prevarili ste se. Kaže tako Viktor ‘Bitno je samo da se integralno odbaci zbilja i ne petlja s polovičnim rješenjima. Za razliku recimo od Dalića, koji utakmice naše reprezentacije dobivene uz pomoć čiste sreće tumači kao dokaze nogometne veličine…’, piše Viktor Ivančić u svojoj kolumni ‘Uvrede i podmetanja’.

Volej u mozak

Zlatko Dalić, osim što je najuspješniji hrvatski izbornik u povijesti, on je ujedno i najdugovječniji izbornik ‘zemlje s četiri milijuna izbornika’, te zajedno s francuskim izbornikom Didierom Deschampsom vjerojatno jedini koji je sa svojom reprezentacijom nakon četiri godine ponovno uspio ući u polufinale Svjetskog nogometnog prvenstva. To je senzacionalan podatak.

Ali, ako ste mislili da je to voda koja će ići na izbornikov mlin, varate se. To bi tako bilo u normalnoj državi, ali mi to odavno nismo. Sve nabrojeno mnogima je samo dodatan razlog ‘nabrijavanja’ protiv Dalića, i reprezentacije, osobito nakon naše pobjede nad favoriziranim Brazilom. Uslijedio je nakon te pobjede val lijevog trkeljanja, a iz pera jednog antifa kapaciteta shvatili smo kako jedna izbornikova riječ naročito živcira tu klatež. ‘Jedna je riječ iz nogometnog novogovora ipak vrhunac užasa. Netom nam je došla u jezik, ali brzo se raširila, zarazila i nogometaše i trenere i novinare i navijače. Upotrebljava se često, ali ne smije opet zvučati obično, svakodnevno, nego se to uvijek izgovara sa svečanim tonom, pompozno. Opazili ste vjerojatno: poniznost. Ovo je osobito čuvstvo i vrlinu, čini mi se, Zlatko Dalić prvi spomenuo.’ Da, izgleda kako ih riječ ili pojam poniznost jako smeta.

Jedan drugi je u suglasju s prvim grintao: ‘Ipak, moram priznati kako me više od hipertrofiranih branitelja ili pohlepnih mantijaša zadnjih tjedana nerviraju naši nogometni reprezentativci’, te konstatira: ‘Vratite mi pravo da ne obožavam nogometnog izbornika.’

Klačevci i kruničari

U igru je uvučen i Kaptol, te isti autor dodaje još i kako Kaptol ‘… u zadnje vrijeme prešutno ohrabruje, ako već ne orkestrira, opskurne udruge klečavaca’. Da, da, klečavaca. Niste valjda pomislili kako bi stvar mogla proći bez klečavaca. Ne misli se tu na one druge klečavce, na primjer one snimljene 9. lipnja 2020. na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, tijekom prosvjeda potpore i solidarnosti Black Lives Matter, među tim klečavcima u prvom redu obreli su se Tomislav Tomašević i Sandra Benčić. Za razliku od njih, koji imaju pravo klečati, drvlje i kamenje, te svakojake uvrede, nabacuju se na molitelje krunice koji svake prve subote u mjesecu mole na Jelačić placu u metropoli, ili pak na splitskom Peristilu, kao i na izbornika Dalića. Koji, doduše nije klečavac, ali je mali džepni kruničar, a to je, razumije se, isto. Jer je, osim nečastivog, i ovo društvance itekako osjetljivo na Gospinu krunicu, osobito kad se javno moli na otvorenim prostorima, a izbornik Dalić milijun je puta naglasio kako doista ima krunicu u džepu, zadnji put u na tribini Pokreta za život u Malinskoj na Krku, neposredno prije odlaska u Katar. Da stvar bude gora, još se ima običaj i prije utakmice pomoliti, te tijekom utakmice, posebice kad je situacija na terenu napeta, često drži krunicu u ruci.

Što Antife točno smeta

Izbornik Dalić je uporan. Ne posustaje, ni kad igra, ni kada trenira ni kada moli. Treća izjava koja im je dodatno pokvarila atmosferu, bila je: ‘Tako će biti, a to nekima smeta, smeta im što je Hrvatska Hrvatska, ali mi se ne damo i hvala dragom Bogu na tome, na snazi koju mi je dao u nekim trenucima u kojima sam možda pokleknuo, ali što je bilo više kritika, inat u meni je jačao i doveo me do ovoga.’

Teško je shvatiti što sve te likove točno smeta. Jer, obzirom na sve, ozbiljnih kritika na izbornikov račun trebalo bi biti minimalno. Ili nimalo. Uspio je na dojmljiv način pokazati da nije trenerska prevara, dapače. Sve ide po planu a tako nije bilo još od Francuske, a prije toga još od stoljeća sedmog. Reklo bi se i Svevišnji je bio na našoj strani kad je trebalo biti.

Histerične i krajnje primitivne reakcije na jednu emocionalno nabijenu izjavu, te još jednu nakon prospavane noći, oslikavaju kakva je to Hrvatska po mjeri tip mračnjaka. Ona u kojoj se ne spominju Domovina, branitelji ni rat, ni kada se budiš, ni kad odlaziš spavati. Dalić sanja o zajedništvu, kao neosporno jednom od glavnim motora pokretača bilo koje nacije. On niti je radikalan niti isključiv, nikada ništa ružnog nije rekao o bilo kome, posebno ne o manjinama u Hrvatskoj. No, za njega je nacija, osim eventualno zajednica kulturnih, jezičnih i društvenih značajki, možda i izraz svevišnje volje odozgo. I zbog čega ne bi imao pravo na takvo mišljenje.

Pratimo vas u stopu

Lijeva šizofrenija, kako vidimo, nije prestala ni kada smo otišli na drugi kraj svijeta, podijeljenost nisu mogli umanjiti ni kilometri koji su dijelili reprezentativce i nas ovdje. Osim pustinjske prašine, krvi znoja i polomljenih kostiju, naši su tamo morali voditi i naše ratove. Lijeva šizofrenija, koja permanentno producira podijeljenost, možda čak i nije neki problem, čak bi mogla biti i bogatstvo našega društva. Ili bi to mogla postati. Jedan je autor napisao kako se prije svega moramo ‘shvatiti i pomiri se s time da u Hrvatskoj žive ljudi različitih političkih razmišljanja, da je čitava moderna hrvatska povijest obilježena suprotnim političkim i nacionalnim uvjerenjima, da je obilježena Hrvatima koji su to htjeli i još uvijek žele biti na svoj način’. Kada bi lijevi kvazi moralisti to shvatili, dakle kada bi bili ‘… opterećeni podjelama u onoj mjeri u kojoj ih treba shvaćati kao bogatstvo i prihvaćajući ih kao normalno društveno stanje, jer više različitosti znači manje apsolutizma i totalitarnosti’, možda bi Dalićeve poruke kao i pobjede nad suparnicima mogle biti shvaćene na ispravan način.

Za sada ništa od toga

No, kako stvari stoje, oni su odabrali drugi put. Sazidan na strahu od nekoga i nečega što stalno prijeti, što visi u zraku. Izbornik evocira Domoljublje, zajedništvo, branitelje, ponekad i rat, ali to nije njegov blef, to nije, dakle, tek puki iracionalni i momentalni osjećaj emocionalnog naboja nakon velike pobjede, to je njegova konstanta i njegova temeljna odrednica. Ali to ne znači da bez spomena tih vrijednosti ne zna o čemu priča, i da bez njih ne bi znao pobjeđivati. U konačnici, čemu bježati od određenih vrijednosti, zar skoro svaka naša generacija nije rat disala, praktički u ratu rođena, dao Bog da u njemu barem ne umremo. Stoga, hvala na ‘katarskim lekcijama’, na svakoj sekundi, minuti, na Domoljublju, na vjeri, na zajedništvu, na pobjedama, da se ne zaboravi, izborniče.