Piše Vanja Zlatović
ANTIRATNE MANIPULACIJE I RATNA HUŠKANJA
Veleposlanica Srbije je na groblju Mirogoj održala borben i uzvišen govor o “herojskim podvizima naših predaka u Prvom svetskom ratu” ali ona ne kaže i sumnjam da zna da je to bilo i u ratu protiv desetaka tisuća k.u.k. Srba čije je glasilo danas Novosti i Hrvata as well. Pa i heroja bitke kod Mačkovog kamena Josipa Broza. Splendid.
Tu ne vrijedi “eh bio je rat” nego su podvizi Srbije uvijek herojski a drugi su uvijek zločin protiv Srba i što lijep dio Hrvatske prihvaća kao gotovu stvar. Eto ja ne prihvaćam.
Na tobože državnoj televiziji pred godišnjicu pada Vukovara voditelj manipulira empatijom dobrohotnog gosta koji je prošao rat i usmjerava njegove iskaze u onu vrst ispovijedi koja jasno govori da su svi ratovi i sve strane jedno veliko “dogodilo se i jednako smo krivi”, eto igrom slučaja se rat dogodio u Hrvatskoj ali to nije uopće bitno jer rat je uvijek zlo.
I u Ukrajini su svi jednako krivi i od strahota čitavog rata u Ukrajini je ta naša javnost najviše zgrožena time da neka ukrajinska sportašica nije čestitala ruskoj samo zato jer je rat igrom slučaja u Ukrajini pa ona tu istjeruje pravdu a ne zna da je to pristrano i da je rat loš ali se dogodi.
Naravno, zadnji domobran ubijen ’45, tvrdo zastupa ta strana, nije zaslužio taj “dogodilo se i bio je rat”, svijeća njemu je zmija koja je digla glavu a i svaki hrvatski rezervist bilo čega je automatski “čistio je srpske stanove po Splitu” jer “dogodilo se i jednako smo krivi” vrijedi samo za jedne a za druge vrijedi – vječno ste krivi i zato su vas pobili s apetitom.
Senfovo “joj taj rat, stalno o ratu” u slučaju četiri stotine hrvatske djece ( i Hrvata i Srba hrvatske) ali jedno dijete ubijeno u kriminalnom ubojstvu donatora HDZ-a uvijek je njuemu kao da je bilo jučer i tu ne vrijedi nego krivnja svakog od nas (osim njegovih) koju treba okajati bar time da se ne naoružava nego se antiratno predaje.
Ukupno se i kao svake godine ali svake godine za korak više…promiče ideja da su svi zločini jedne strane “bio je rat” a rat nije nogometna utakmica…a samo postojanje uvijek iste strane, hrvatske strane je zločin i operacija čišćenja čiji sami spomen je ratno huškanje i teški revizionizam.
Za agresore vrijedi ” svaki je rat loš” a za one koji se brane da su krivi jer su se branili, u Ukrajini ili Vukovaru ali nikad na Ceru.
Ako netko i upita je li se trebalo predati Lužac formaciji blagopokojnog muža vokalne umjetnice za koju je samo pitanje vremena kad će ” pokoriti Split” onda se odgovor sam nameće – da, kao i u Ukrajini, bar bi se izbjegle žrtve (na obje strane).
U prijevodu, bilo bi u redu ovako – bacam vijenac u Dunav za sve žrtve obrane naše domovine i da se ratovi nikad ne ponove. Pa i za žrtve agresivne politike koja je svoje ljude žrtvovala svojim mračnim ciljevima i koji su isto posljedične žrtve srbijanske agresije.
Ali to je teško moguće da bi preko ustiju.