Tonislav Čulinaje konentirao prijepore o slanju HV u Pariz. Objavu prenosimo u cijelosti :
“Kako je Mesićev trojac uništio civilno zapovijedanje vojskom
Kad je 2000. godine pala Tuđmanova vlast, nova ekipa je najavljivala demokratsku depolitizaciju i NATO standarde u vojsci. Priča za javnost bila je jedno, ali na terenu je civilna kontrola eutanazirana kroz uigranu igru predsjednika Stjepana Mesića, njegovog savjetnika Imre Agotića i načelnika Glavnog stožera Petra Stipetića. Glavni poligon za ovaj ustavni prevrat bila je politička sterilnost ministra obrane Joze Radoša, koji se u tom vučjem brlogu snašao kao potpuni fikus.
Mesić i Agotić odradili su agresivni, obavještajni dio posla radi osobnog monopola nad vojskom, dok im je ugledni ratni general Stipetić poslužio kao štit koji je autoritetom legitimira čistke. Nasuprot njima stajao je Radoš, salonski političar i tehno birokrat koji je na sustav gledao kroz tablice, potpuno slijep za brutalne borbe za moć iza kulisa.
Mesićeva ekipa je skužila da se Radoš boji javnog sramoćenja, pa su upregnuli medijski reket i izvaninstitucionalni pritisak. Vojni planovi i popisi za smjene lansirani su u tjednik Nacional, pa je ministar o potezima u vlastitom resoru saznavao s kioska. Dok je Agotić preko lojalnih kadrova iznutra bušio MORH, Stipetić je iz Glavnog stožera odbijao Radoševu kontrolu vojnih financija, proglašavajući to uplitanjem u struku.
Najveći apsurd je što su se kleli u zapadnu demokraciju, a uveli takozvani turski model u kojem se predsjednik i vojna elita postave kao čuvari države iznad Vlade i parlamenta. Pod takvim pritiskom, nemoćni Radoš je potpisao kapitulaciju kroz Zakon o obrani iz 2002. godine. Tim je zakonom predsjedniku trajno ostavljeno pravo da izravno zapovijeda vojskom mimo Vlade, čime je MORH sveden na računovodstveni servis koji samo plaća tuđe račune.
Taj institucionalni tumor danas gledamo u fazi čiste metastaze. Ulični rat između Zorana Milanovića i Ivana Anušića izravna je posljedica sustava koji je Mesićev trojac skrojio, a Radoš dopustio. Milanović prepisuje iz istog udžbenika, koristeći iste turske metode pritiska i privatizacije vojske.
Jedina je razlika što Anušić odbija biti sterilni fikus, naravno, u onoj mjeri koliko mu to Andrej Plenković dopusti iz svojih političkih kalkulacija.
Sustav nije uništen danas, jer on je skrojen da bude uništen tada. Ako ne vjerujete meni, pitajte Arsena Bauka, koji je tada kao pomoćnik ministra obrane gledao kako mu šefa i ministarstvo pretvaraju u vreću za udaranje, a i danas mudro šuti.”