Piše Vanja Zlatović
DA, JA MISLIM DA MLADI ZASLUŽUJU BOLJE UZORE I VRIJEDNOSTI NEGO NA KOJE IH I NEHOTICE NAGOVARAMO
Mirjana Gross je preživjela dva koncentracijska logora nakon što ju je kao židovku otkrila u njenom skloništu kraj Zagreba njemačka patrola, bila je profesorica povijesti koja je napisala najizdašnije radove o Anti Starčeviću, ne samo najizdašnije nego i neopisivo kvalitetne.
Njena knjiga od 850 strana o izvornom pravaštvu je kapitalno djelo o toj temi i čudi da je uopće bilo moguće tako objektivno pisati o političkoj povijesti 19. stoljeća, ona se izborila za to autoritetom i upornošću, svakom pravašu ću je preporučiti ( neće vas ništa zažuljati u dimenziji sklonosti i nesklonosti). Da, ja mislim da je loše da je ona nepoznata i da nije postavljana za uzor a Žuži Jelinek jest. I u “ono vrijeme” i danas.
Umrla je sestra Elvira, majka Elvira dakle i osnivačica Cenacola koji sam čuo u periodu kad sam radio nešto za samostan u Lužnici koji je koristio komunu za povrtne svoje radove.
To je bila “švora” (časna sestra) koja je u ranim dvadesetim godinama svog života pokrenula uspješni projekt odvikavanja od narkotika kroz kombinaciju jake radne terapije i duhovnog zapta… djelovat ću jako konzervativno ako njen i njihov rad suprotstavim u tekstu svjetonazoru celebrity svijeta ( tajanstveni muškarac se spominje uz Nikolinu koja opet živi punim plućima i mami uzdahe, objavila se i na njegovom brodu u Srbiji), ne nisam propagandist crkve niti ničega, imao sam velike primjedbe na rad Caritasa pod dirigentskom palicom Brajše i prije nego je pukla serija afera koja je dovela do njene smjene.
Ali mi je ipak draža kao uzor mladima Elvira, Marie Curie, pa i Alemka Markotić, nego medijski isforsirana Nikolina, Maja, Lile ili Ava, tako da briga me kakav ćete dojam steći o mojim tekstovima, davno sam odustao od plana da vam se svidim, pa čak i neka Elvira sasvim obična i nepoznata ( može i Elvira Šale, zubarica, supruga pok. Petra, kojem je bila sidro i stup) mi se čini kvalitetnija životna poruka i preporuka i u pitanju emancipacije žena i na svaki način- ja mislim da pisanje nosi odgovornost ma i ako jedno biće to pročita, i mislim da je preporuka i recenzija stvarnosti. I mislim da je temeljno preporučiti pisanjem životne vrijednosti koje nisu okrenute slavi i profitu koliko nesebičnom radu, toplini i empatičnosti, doprinosu zajednici na način koji ju čini zdravijom, obrazovanijom i konstruktivnijom. Rekao bih i složnijom, ali svjestan sam da to nosi žig sumnje u nedemokratičnost, zato je bolje reći- sposobnijom za sukob mišljenja i osobnu slobodu, ali ne izvan gabarita civilizacijskog minimuma.
Da, meni se medijski ocean divljenja nakon “prvenstva svijeta ili Europe ili čega u seksu” ne sviđa, to je otvorena propaganda rada u onom što se uljepšano naziva “seksualnom industrijom” a zapravo je ponižavajuća i obezvrjeđujuća, eksploatacijska i na svaki način društveno štetna djelatnost i uvijek u rukama i pod kontrolom kriminalnih skupina, i opet me baš zaboli kako ćete to doživjeti u svom vragolastom i liberalnom pojmu slobode koji stvara od ljudi (žena osobito) roblje i hodajuće komade mesa.
Meni je da portali i podcast autori pitaju hrvatsku predstavnicu da koju pozu najviše voli i ona odgovara doggy, i da je bila u kondiciji za seks sa njih toliko pred kamerama, meni je to odbojno i zabranjivo- a znate li zašto?
Zato jer imati petnaest, nemati za izaći ili garderobu, možda živjeti i u nasilnoj obitelji, pa slušati kako je izlaz iz svega ulazak u seks industriju za mene pogrešno i loše, imati za cilj završiti FER ili medicinu mi se čini stostruko bolje, trajnije, s većim mogućnostima životnog i stvaralačkog ispunjenja i još mislim da je strašno to da moram ovo objašnjavati.
Brajša je petljala a sestra Elvira je spašavala živote, to je važnije nego što su obje bile vezane na neki način sa crkvom i za mene je to bitno. Jednako ću uvijek čuvati uspomenu na Lederera i Banijska praskozorja, a na sinovce ex ministara koji su loše skrojili Dayton i nalazili se po Mirogoju za spekulantske sastanke neću, i opet briga me kako ćete to doživjeti.
Osobno mislim i da bi bilo bizarno da ja budem uzor bilo kome, makar i najmanji. Ali nisam ponosan na to niti malo. Možda je neka mikrokvaliteta da sam toga svjestan.
