Splićanin Luka Goreta rođen je 1992. kao zdravo dijete. Nažalost, sa samo sedam mjeseci potpuno je oslijepio, a u tom trenutku njegovim roditeljima i njemu bolnički su hodnici postali poput drugog doma. Luka je u Njemačkoj prošao kroz operacije kojima ni ne zna broj. Liječnici su mu djelomično vratili vid pa tako danas vidi na lijevo oko sa suženim vidnim poljom, ali svega tri posto, dok na desno ne vidi ništa. Osim toga ovaj hrabri mladić boluje i od glaukoma. Unatoč svim životnim nedaćama koje su ga zadesile Luka je marljivo kovao svoj put prema sreći i ni u jednom trenutku nije dozvolio da ga nedostatak vida sprijeći u svemu onome što je naumio – piše Slobodna Dalmacija u velikom intervj
Kako ste se tijekom djetinjstva nosili s gubitkom vida?
Moje se odrastanje uglavnom svodilo na odlaske na operacije i očne kontrole u Njemačku. Ne mogu točno reći koliko je bilo operacija, ali bilo ih je dosta. Danas redovito idem na kontrole kod svoje okulistice u Splitu. Svoju situaciju s vidom ne smatram hendikepom i ne volim koristiti takve ili slične izraze. Smatram da me ljudi ne trebaju sažaljevati, nego me prihvatiti takvoga kakav jesam.
Jeste li tijekom školovanja nailazili na nerazumijevanje vršnjaka, kolega i nastavnika?
Mogu reći da je bio različitih iskustava. Osnovne se škole ne sjećam baš s nekom radošću, ali bilo je sigurno i pozitivnih trenutaka. Posebno pamtim svoje nastavnike iz povijesti i tjelesnog, koji su se najviše trudili da mi olakšaju svladavanje nastavnih sadržaja, uz prilagodbu metoda i načina nastavnog rada mojim potrebama. U srednjoj školi nastavnici su se mnogo više trudili oko mene i to mi razdoblje ostalo u mnogo boljem sjećanju. Zahtjevi nastavnih sadržaja koje je trebalo svladavati ostali su isti kao i za druge učenike. Kolege su također bili korektni prema meni, a s nekima sam ostao u dobrim odnosima i nakon srednje škole. Za vrijeme fakulteta bilo je različitih iskustava, ali su uglavnom bila pozitivna. Pamtim samo sretne dane i ljude vrijedne spomena i zahvale. To se u najvećoj mjeri odnosi na nastavnike, kao i na nekolicinu kolega koji su me prihvaćali i uvažavali.
U Splitu ste završili Drugu jezičnu gimnaziju nakon koje upisujete Filozofski fakultet gdje ste diplomirali na dvopredmetnom diplomskom studiju pedagogije i povijesti. Svaka čast! Odakle ljubav prema tome?
Još dok sam bio u petom razredu, nastavnica povijesti primijetila je da imam dobru memoriju kao i moj afinitet i ljubav prema povijesti. Prepoznala je u meni budućeg povijesničara. U srednoj školi profesor povijesti preporučio mi je da nakon srednje škole upišem povijest i nisam se nimalo dvoumio. Prvo sam želio upisati jednopredmetni studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali sam se na kraju odlučio za dvopredmetni studiji povijesti i hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Splitu, jer nije bilo jednopredmetnog studija, kao što ga nema ni danas. Kasnije sam se prema savjetu tadašnjeg dekana i profesora s odsjeka za povijest prebacio s hrvatskog na pedagogiju.
Unatoč visokoškolskom obrazovanju i dalje ste nezaposleni. Jeste li izgubili volju za traženjem posla?
Svjestan sam da s obzirom na svoju situaciju ne mogu raditi dosta poslova koje mogu obavljati videći ljudi. Primjerice, dosta poslodavaca kao uvjet na natječajima traži da je kandidat sposoban upravljati automobilom, a ja to nisam. Osim toga, Hrvatska je jedna od zemalja u kojoj ima previše ljudi koji su nezaposleni, bili oni s invaliditetom ili bez invaliditeta. Tražim posao i volio bih pronaći nešto što mogu raditi s obzirom na svoju situaciju. Nadam se da ću u tome jednom i uspjeti. Počeo sam tražiti posao nedugo nakon završetka fakulteta. Najviše bih volio raditi kao pedagog, po mogućnosti u srednjoj školi. Želja mi je pronaći školu u kojoj mogu odraditi godinu dana pripravničkog staža iz pedagogije. Pokušao sam već nešto oko toga, ali je bilo neuspješno. U traženju posla malo me usporila i situacija s covid krizom, karantenom i svime što se događalo. No sada, hrabro nastavljam dalje. Samo jako u napad i nema predaje!
Šapnuli ste mi da vas osim rada u struci zanima i novinarstvo.
Za vrijeme studija bio sam dopisnik Radio Kampusa, studentskog radija iz Splita, za koji i danas, tu i tamo napišem poneku vijest. Volio bih raditi intervjue s osobama iz javnog života o različitim temama, a posebno o glazbi i sportu koji su me oduvijek privlačili. Pišem i za portal Mi mladi čiji su autori članovi Svjetskog saveza mladih Hrvatska. Tamo objavljujem poeziju. Uz sve navedeno, član sam i uredništva časopisa The Split Mind, a surađujem i s časopisom Riječ slijepih.
Kako izgleda jedan vaš dan?
Kad se probudim, najprije pomislim na to kako ću napisati novi tekst. Sviram harmoniku i mandolinu, pišem molbe za posao. Trudim se svaki dan napraviti barem nešto korisno. Carpe diem!
Brine li se grad Split za osobe oštećena vida?
Sadašnji predsjednik Županijske udruge slijepih jako se zalaže za dobrobit svih članova udruge. Tamo postoje različite sekcije, a ja sam član nogometne. Sudjelovao sam u mnogim projektima i to ću nastaviti i dalje. Ono što bi trebalo popraviti jest uvođenje zvučnih najava stanica u splitske gradske autobuse. To je bila moja želja još prije nekoliko godina, a nadam se da će se to konačno realizirati. Također bi trebalo povećati broj zvučnih semafora u gradu Splitu i parkirnih mjesta za osobe s invaliditetom.
Kad ste počeli svirati harmoniku i mandolinu?
Mandolinu sam počeo svirati kad sam krenuo u glazbenu školu Josipa Hatzea. Završio sam samo dva razreda. Kasnije sam neko vrijeme svirao u KUD-u Jedinstvo. Harmoniku sviram već nekoliko godina i trenutno pohađam privatnu glazbenu školu.
Imate želju objaviti vlastitu zbirku poezije.
Da. I volio bih tu zbirku prevesti na Brailleovo pismo te je snimiti kao audio knjigu. Trenutno manje pišem poeziju, a više tekstove za komercijalnu glazbu. Inspiracija mi može doći u bilo kojem trenutku. Za tekstove me inspiriraju različite osobe i njihovi stavovi, kao i situacije koje se događaju osobama iz moje okoline. Ima tu i nekih mojih stavova, ali u manjoj mjeri. Uglavnom nastojim da se što više drugih ljudi prepozna u tim tekstovima, što bi trebao biti glavni cilj svakog tekstopisca.
Napisali ste i pjesmu o Hajduku.
Bilo je to 2018., a zove se ‘Bože čuvaj bilu boju‘. Snimio ju je Teo Brajčić, a uglazbio Nenad Ninčević, jedan od najpoznatijih skladatelja zabavne glazbe, ali prije svega čovjek velikog srca i moj veliki glazbeni uzor. On je prepoznao moj dar i potencijale, njegovo iskustvo i dobronamjerni savjeti pomažu mi da budem sve bolji u razvijanju dara koji imam. To je bila moja prva pjesma, a prvi mačići se bacaju u vodu. Pjesma je nastala iz čiste zafrkancije. Naime, neki moji fakultetski kolege, inače Hajdukovci, znali su me zezati zbog toga što sam navijač Dinama pa sam na tu njihovu zafrkanciju odlučio odgovoriti pjesmom, također iz zafrkancije.
IZVOR: SLOBODNA DALMACIJA