O JEDNOM TEKSTU ZGRAŽANJA NA JEDAN “MRAČNI USTAŠKI BROJ” NA MAJICI — ONAJ BUŠIĆEV — I ČEMU TO ZGRAŽANJE SLUŽI
“Orešković tvrdi kako institucije zatvaraju oči pred, kako kaže, ‘dvoranama punim ustaša’, uz obrazloženje da se ne radi o fašističkoj propagandi, već o narodnom izričaju. Pritom je problematizirala i simboliku broja na majici koju Thompson nosi, navodeći da se povezuje sa Zvonkom Bušićem i emigrantskim krugovima vezanima uz ustaški pokret.”
Tako prenosi neki periferni, tobože dalmatinski portalčić — nije neka šteta ako sam smetnuo s uma kako se konkretno zove. Jer logika je ionako uvijek ista: u pseudoideološkom i afektivnom nerazumu, sve što sluša desnije od Rozge već je ustaštvo, a svaka gužva s pivom i pjesmom svastika s Poljuda. Paralelne su dvije linije, borba dobra i zla; dobro će pobijediti, a ono je, naravno, “ono pravo, ZAVNOH-ovsko, partizansko hrvatsko” — ma koliko zadnja riječ išla teško kroz grlo.
To citirano zapravo i nije komentar. To je denuncijacija: ona prava, koju se zapisuje u rokovnik dok se poliže olovka, pa onda ide u dosje. Na vratima se ovi u kožnim jaketama još jednom okrenu i kažu: “Ako se još nešto sjetite… javite.” Tako to zvuči.
I nije pokojni Bušić problem. Problem je društvo koje još uvijek ne zna što bi sa svojom političkom prošlošću — pa, u nedostatku argumenata, kriminalizira simboliku. I onda je “pakuje”, betonira, ugrađuje u opsesiju svih difamacija: u ustaštvo. A kako i ne bi? Postoji stalna potreba da se vrati u purificiranu, epsku, feralovsko-novostašku “Vida odobenu” državnu prošlost koja glasi: ZAVNOH — Hajduk ide u partizane — oslobođenje Splita — smrt Tita i nogometaši plaču — snima se Velo misto — Dalmacija ulazi u EU — ustaše pjevaju na koncertu MPT.
Jer u Velom mistu jest malo problem Tonći: monarhiju shvaća preozbiljno. Ferata i Papundek vide stvar “ispravno”. Ali da je to više loše od toga da on “malo preozbiljno shvaća”, onda bi i negativci imali neki legitimitet. A legitimitet se ne smije dopustiti. Tako i u drugoj Jugoslaviji: bila je sreća i bratstvo i jedinstvo — a onda su došli Sloba i Tuđman i počeli raditi probleme. Do tada je sve bilo… eh, kako je nekad bilo.
Sve što se toj sreći protivilo, naravno, direktno je zlo: onda na Liparima i u Janki, poslije proljećarsko, danas na koncertu. Ma oba su Bušića zlikovci — i Bruno i Zvonko — čačkali su mečku. A ako su naši “fanatici nade”, kako to voli reći Predsjednik kad se raznježi i koga prikoreda, nije ni čudno što se u istoj rečenici miješa patetika i prijekor, država i dojava.
E sad ozbiljno: problem sa Zvonkom Bušićem ne postoji u stvarnosti, nego u interpretativnoj potrebi dijela javnosti da svaki oblik hrvatske političke emigracije retroaktivno proglasi ustaškim. Bušić uopće nije bio relikt NDH, nego proizvod hladnoratovskog svijeta, jugoslavenske represije i tadašnje (radikalne, ali politički razumljive) borbe za nacionalnu vidljivost. Njegovo ime ne smeta zbog onoga što je bio, nego zbog onoga što simbolizira: činjenicu da hrvatsko pitanje nije nastalo 1991. ni u partijskim komitetima, nego i izvan granica dopuštenog diskursa.
U tom retoričkom slapu, pokušaj da se broj na majici Marka Perkovića Thompsona pretvori u dokaz fašističke propagande nije pravni ni historiografski argument, nego lanac asocijacija. Emigracija se prvo svede na “ustaške krugove”, zatim se ta etiketa preslika na svaku simboličku gestu, pa se naposljetku dobije moralni zaključak bez dokaza. To ne razotkriva fašizam — to razotkriva intelektualnu lijenost i potrebu da se svako sjećanje osim Smojinog proglasi plodom ustaške propagande i povodom za mobilizaciju ideološke panike.
Problem je, dakle, potreba dijela javnosti da svaku simboličku gestu hrvatskog nacionalnog pamćenja automatski prevede u kategoriju fašizma. Pa kako smo onda nastali kao Republika Hrvatska? Samo od ZAVNOH-a, direktno — to je bio i plan od početka. Ali crkva i ustaše, u ovoj igri uvijek nerazdvojni, nisu dali. Niti sad ne daju, ali srećom tu su Dalija i još par.
A onda i Tuđman — kojega Bauk i Hajdaš noću prizivaju u spritističkoj seansi — i on se, gle čuda, zgraža nad “ustaškim” AP-om. Sad je već i sumnja da nekome SRFJ nije bila dobra postala fašistička propaganda: vječno antidržavna. Tko zine protiv one inflacije — ustaša. A i Tuđman je antifašist, jer u ovoj igri svi su antifašisti dok god su pod kontrolom. A koliko je voda do grla, vidi se po tome što su i Tuđmana počeli prekousta prebacivati i tvrditi da je njihov. Je, kako nije.
Koliko je ova priča puna elektriciteta? Možda baš zato: zbog stalne budnosti “protuneprijatelja”, zbog zmije što je digla glavu — kako bi se u ZAMP-u reklo.