Piše Tanja Belobrajdić
Kratki vodič za kugličare koji žele znati što je STVARNO bilo 1991.
Mogla je ovo biti jedna sasvim obična, božićna priča. U njoj su sredovječna dječica, za ovu prigodu nazovimo ih kugličari na kartonske imitacije novogodišnjih kuglica ispisala svoje božićne želje i poruke kojima su okitili bor na glavnom zagrebačkom trgu. Djed Božićnjak, dirnut njihovim naivnim upitima i čistim namjerama primjerenim za ovo doba godine, pod okićenim drvcem ostavio im je brojne darove – udžbenike iz povijesti, komplet DVD-a serijal Heroji Vukovara, knjigu Vukovarski deveti krug, umirovljenog djelatnika MUP-a Miljenka Miljkovića te foto monografiju Dnevnik smrti, autora Zorana Filipovića.
Bezimene nesreće i niškoristi
Međutim, nije. Nije to obična božićna priča, nego prostačka akcija bezimenih nesreća i niškoristi iz takozvane inicijative mladih za ljudska prava – kako ih je najbolje i najvjernije opisao novinar Marin Vlahović, a njihova namjera uvrijediti vjernike i hrvatske branitelje te osporiti vrijednosti Domovinskog rata, samo je prividno osnovni motiv. O ovim su provokatorima, jer tu se čak ne radi ni o tzv. salonskim ljevičarima, nego šačici neostvarenih parazita, podijeljena mišljenja. Dok veliki broj ogorčenih građana, neovisno o njihovoj stranačkoj opredijeljenosti, pa i nacionalnosti, smatra kako su zakazale sigurnosne službe, a drugi su mišljenja kako bi ove ocvale omladince trebalo ignorirati, svi postavljaju isto pitanje – tko sve financira ovo subverzivno i protudržavno djelovanje?
Potonjim će se, iskreno se nadam, pozabaviti oni čiji to posao jest – spomenuti su u prvom dijelu prethodne rečenice, a s obzirom na to da su večno mladi ipak dobili određeni medijski prostor te da su se akcijom koju zapravo nitko nije ni vidio, pohvalili kao da su izvršili diverziju na Glavnu poštu, taj neviđeni trud treba nagraditi.
Kurs za omladince
Naime, njihova najviše isticana želja, bila je – Za Božić želim znati što je STVARNO bilo ’91.
Maxportal je još 2016. godine postavio pitanje je li Marijo Mažić, osnivač tzv. Inicijative mladih za ljudska prava – Hrvatska, regionalne nevladine udruge koja svoje ogranke ima i u Srbiji, Crnoj Gori, Kosovu te Bosni i Hercegovini, najgluplja osoba u Hrvatskoj, nakon što je Mažić u ime tobožnje Inicijative poslao apelIzvršnom odboru UEFA-e Euro 2016 za povlačenje pjesme Lijepa li si kao pjesme hrvatske reprezentacije na EURU 2016. uz objašnjenje kako je odabrana pjesma nacionalistička, agresivna i potiče na nasilje. U tom je pamfletu zavapio i kako je obaveza svih onih koji vole nogomet da priguše ovu nacionalističku i ksenofobnu ‘navijačku himnu’ predivnim pjesmama na stadionima, u navijačkim zonama kao i pred televizorima.
S obzirom na to da u Mažićevoj biografiji piše kako je 2010. godine završio ljetni program iz povijesti i književnosti Sveučilišta Northwestern te je očigledno je kako poznavanje nacionalne povijesti programskom direktoru Inicijative doista nije jača strana, umjesto kratkog božićnog tečaja, ali u duhu Božića, ispunjavamo gore navedenu božićnu želju kratkim vodičem za kugličare koji žele znati što je STVARNO bilo 1991.
Uvod: Kao polaznu točku onoga što se u Domovinskom ratu događalo, moramo točno definirati pojmove u ratu nestalih i stradalih hrvatskih branitelja i civila. U Domovinskom ratu, ljudi nisu nestajali, naime, nije se dogodila nikakva magija. STVARNO, oni su zarobljeni, protivno svojoj volji odvedeni u nepoznatom smjeru i nemilosrdno likvidirani. U Domovinskom ratu, ljudi nisu stradali, jer nije im se dogodio prometni udes ili nezgoda na radu. STVARNO su nemilosrdno ubijeni, neovisno je li im život prekinula granata, metak, hladno oružje ili su čak, poput Tune Čibarića, jednog od zapovjednika na Trpinjskoj cesti, bešćutno pregaženi tenkom.
Mjesto nade i spasa, a ne posljednji ustaški bastion
Vukovarska ratna bolnica, svakodnevna meta avionskih i minobacačkih napada, nije bila posljednji ustaški bastion, kako ju je nazvao okupacijski gradonačelnik Vukovara, master mind SDSS-a Vojislav Stanimirović, ali je STVARNO, tijekom tromjesečne opsade grada bila institucija u kojoj su se, unatoč svemu, beskompromisno štitile temeljne ljudske i civilizacijske vrednote. U njoj se liječilo, njegovalo, spašavalo, tugovalo, veselilo, rađalo, umiralo i uza sve to živjelo.
Koncentracijski logor, a ne prihvatni centar
U trgovačkom poduzeću Velepromet čije se sjedište i danas nalazi na vukovarskom Sajmištu u dijelu grada koji je okupiran sredinom rujna 1991., nije bio prihvatni centar, STVARNO je to bio prvi koncentracijski logor u Europi nakon Drugog svjetskog rata, u kojem su zarobljeni branitelji i civili Hrvati i drugi nesrbi, kao i Hrvatskoj lojalni Srbi, tjerani na težak fizički rad, premlaćivani, ubijani, a žene silovane.
Strijeljan u podrumu, a ne izrešetan gelerima
Dana 22. rujna 1991. godine okupirano je selo Tovarnik, nakon čega su JNA i četnici krenuli u protjerivanje i pokolj preostalog hrvatskog stanovništva koje je ondje živjelo. Dva tjedna kasnije, dana 8. listopada, vlč.
Ivan Burik mučki je ubijen u podrumu župnog ureda u Tovarniku. Strijeljali su ga pripadnici četničke postrojbe Dušan Silni. Prvi metak je ispalio četnik Kosta Gvozdenov iz Vršca koji se kasnije hvalio po Lovasu kako je ubio ustaškoga popa, a Burikovu kapu, svećenički biret, danima nije skidao s glave. Četiri dana kasnije, lažirano je mrtvozorničko izvješće u kojem je pisalo kako je vlč. Burik poginuo uslijed eksplozije granate. Ivan Burik jedini je katolički svećenik ubijen u Domovinskom ratu.
Protucivilizacijski napad na grad, a ne paljenje guma
Nakon što su objavljene snimke granatiranja i zapaljenog grada, o napadu na Dubrovnik prije 33 godine plasirana je skandaloznu laž kako stupovi crnog dima potiču od zapaljenih automobilskih guma koje lokalno stanovništvo pali kako bi simuliralo ratna razaranja grada. Dubrovnik je STVARNO razaran, a u ratni pohod na grad kulture i umjetnosti čija je stara jezgra bila pod UNESCO-ovom zaštitom krenula je armada koja je brojila više od 11 000 vojnika jugoarmije, ojačana rezervistima iz Srbije i Crne Gore uz glomazne tenkovske, topničke, zračne i pomorske snage. Grad je ostao bez struje i vode, a samo u prvom tjednu listopada poginulo je 27 i ranjeno 100 dubrovačkih branitelja i civila.
Klevete, laži i govor mržnje, a ne masakrirana djeca
Nakon sloma obrane Vukovara u večernjem dnevniku TV Beograd, objavljena je vijest o masakru 41 djeteta u osnovnoj školi u Borovu Naselju koja je u centru je pažnje domaće i inozemne javnosti, domaćih i svjetskih agencija i sredstava informiranja. Nezavisna britanska televizija ITV prenosi izvještaj fotoreportera Gorana Mikića, prema kome su pripadnici Hrvatske garde, povlačeći se iz Vukovara, u Borovu Naselju izvršili pravi pokolj, čitavih srpskih obitelji.
Goran Mikić: Vidjeli smo najlonske vreće pune malih leševa. Ja sam uspio dopuzati na jedno dvadeset metara do njih. To se veoma lako može vidjeti da su to djeca od pet-šest godina, preklana, puna krvi oko glave. To je tako mučan prizor da i onim vojnicima su suze tekle, zaista…
Voditelj: Imaš li neku procjenu koliko je tih leševa koji bi se mogli nazvati dječjima?
Goran Mikić: Pa, oni su povadili to iz podruma, to je bilo na gomile. Spajali su glave, tijela, to je sve stravično izgledalo, bilo je sigurno oko četrdeset, vjerujem njihovom broju, preciznije nisam mogao izbrojiti, ali… .
Voditelj: Imao si foto-aparat, jesi li probao snimiti?
Goran Mikić: Probao sam snimiti, ustao sam, međutim, prštali su meci oko mene, jedan vojnik repetirao je pušku u mene i naredio mi da se spustim, jer bi uostalom i ja poginuo…
Ova je STVARNO bila ratnohuškačka laž i kleveta koja je ubrzo demantirana, a ne zločin hrvatskih branitelja, no u osvetničkom pohodu glavom su je platili brojni zarobljeni Hrvati i drugi nesrbi.
Mjesto strašnog zločina, a ne sabirni centar i mrcilište stoke
Dana 22. listopada 1992., Tadeusz Mazowiecki, posebni izaslanik Komisije za ljudska prava Ujedinjenih naroda, objavio je u svom izvješću da je pronađeno točno mjesto masovne grobnice na Ovčari. Srpska strana to je oštro osporila, a dr. Miodrag Višić, predsjednik tzv. Izvršnog savjeta općine Vukovar u okupiranom Vukovaru, izjavio je kako kategorički odbija tu izjavu Mazowieckog te da je na Ovčari bio vojni sabirni centar iz kojeg su preživjeli Vukovarci po vlastitoj želji upućivani u Hrvatsku ili Srbiju. Također je izjavio kako u Vukovaru genocid nisu izvršili Srbi nego ustaše. I u ostalim srpskim medijima u to vrijeme pojavile su se slične vijesti, uz tvrdnju kako je na Ovčari u jame isključivo zatrpavana uginula stoka prikupljena nakon epidemiološke asanacije terena, rugajući se pri tome, da su elitne snage UNPROFOR-a čuvale 30 tisuća životinjskih lešina. Na stratištu Ovčara STVARNO je pogubljeno najmanje 230 osoba, od kojih je 200 ekshumirano samo u jednoj, za sada pronađenoj grobnici.
Smrt u minskom polju, a ne u košnji
Mjesta Lovas i Opatovac tijekom srpske agresije i privremene okupacije doživjela su veliku tragediju, a posebno stravičnu sudbinu doživjeli su žitelji Lovasa. Iz općine Lovas osamdeset i sedam osoba je poginulo ili ubijeno, od toga osamdeset i pet iz Lovasa. Svirepa ubojstva po kućama, ulicama i podrumima, torture, ponižavanja, bijela traka na rukama Hrvata kao znak raspoznavanja i nacionalne pripadnosti, mučenja i silovanja žena, prisilni rad…, samo su dio svakodnevnih strahota koje su doživljavali Hrvati i nesrbi u ovim slavonskim selima.
Dana 18. listopada 1991. godine nakon cjelodnevnog mučenja i zlostavljanja, pedeset i jedan Hrvat iz Lovasa, pod izlikom da ih vode u berbu, prisilno je od strane jugovojske i četnika, odveden u minsko polje. Iako je događaj poznat kao krvava berba grožđa, stražari su svojim uznicima naredili da uđu u polje, uhvate se za ruke i nogama kose djetelinu dok su oni, zajedno s cijelom vojnom pratnjom, stajali na odgovarajućoj udaljenosti prijeteći im oružjem. Mine su bile postavljene serijski, u nekoliko redova. Kad bi se aktivirala jedna mina, aktivirao bi se istovremeno cijeli red. U minskome je polju bilo i nagaznih mina. Postavljali su ga stručnjaci iz redova Jugoslavenske vojske. Kako za postavljanje minskoga polja nije bilo nikakva vojnoga opravdanja, može se zaključiti da je STVARNO bilo postavljeno s ciljem ubijanja i ranjavanja Hrvata. Košnja djeteline nogama dovodila je do aktiviranja mina i niza eksplozija, dok su u isto vrijeme četnici i pripadnici Jugoslavenske vojske pucali u leđa preživjelima.
Bili su spremni za dom, a ne za sprem’te se sprem’te
Veliki broj hrvatskih građana pravoslavne vjere, etničkih Hrvata, ali i etničkih Srba, Crnogoraca, Makedonaca itd. sudjelovao je u Domovinskom ratu u obrani svoje Domovine, a protiv srpskih pobunjenika i okupatorske vojske iz Srbije – tzv. JNA te pripadnika različitih srpskih paravojnih postrojbi i četnika. Hrvatska nije imala problem sa srpskom nacionalnom manjinom nego s pobunjenim Srbima koji su željeli ostvariti srbo fašističku težnju za Velikom Srbijom te se nisu mogli pomirit sa Hrvatskom kao samostalnom državom. Da je bilo Srba koji su STVARNO voljeli svoju domovinu Hrvatsku, između ostalih dokazali su u Vukovaru pripadnici HOS-a, Vid Ivanić dragovoljac iz zagrebačkih Kozari puteva i Nikola Bogojević – Dugi, također dečko sa zagrebačkog asfalta. Vukovar su branili i pripadnici Tigrova Zoran Gruber i Harllan Von Bassinger te brojni drugi pravoslavci, među njima Goran Kitić, Darko Sučević, braća Milan i Goran Radivojević itd. svi mučki ubijeni nakon sloma obrane grada.
Umro od batina, a ne od glavobolje
Božo Kelava branitelj Vukovara, dragovoljac iz Vođinaca, sela nedaleko od Vinkovaca, u srpskom koncentracijskom logoru STVARNO je preminuo od posljedica batinanja, a ne kako je pisalo u otpusnom pismu koje je obitelj dobila preko Crvenog križa, a koji je potpisao crnogorski liječnik, prirodnom smrću, od teške glavobolje.
Davor Rališ, preživjeli logoraš SKL, ispričao je: Božo je imao poseban, svakodnevni tretman, danju i noću. Sjećam se jedne noći u maloj štali u Stajićevu, koliko su mu udarali glavom o zid vani, pola nas se probudilo koliko je to odzvanjalo cijelom štalom. Nemilosrdno su ga uništavali batinama, a Božo je to nadnaravno podnosio, ponosno, bez krika i jauka. Za ne povjerovati što je sve čovjek izdržao. Ne može se opisati riječima. U knjizi Na bojištu sjećanja, Davor Batarac Keks, dragovoljac iz Našica, zapisao je: Kada su nas selili u malu štalu, ispod oka uspio sam vidjeti – jer je glava uvijek morala biti pognuta – Božu Kelavu. Bio je toliko izubijan da sam ga jedva prepoznao. S lisicama na rukama, umirao je na tlu, ali mu nitko nije smio priskočiti u pomoć…
Za kraj, ako se krampusov podmladak koji je vjernicima i braniteljima pokušao ukrasti Božić, nije umorio: Knjiga 260 dana nije turistički vodič ili avanturistički roman poput Puta oko svijeta za 80 dana, autora Julesa Verna.
STVARNO, to je strašna i bolna ispovijest Marijana Gubine iz Dalja koji je kao desetogodišnji dječak zadržan kao rob te uz težak fizički rad na koji je prinuđen, svakodnevno premlaćivan, pri čemu je morao gledati brutalno zlostavljanje roditelja i silovanje sestre, a slobode je bio lišen punih 260 dana.
Jedan poteže sestru Helenu za ruku tako da je odletjela nekoliko metara i udarila u rub zgrade. Tatu su tukli puškama dok se nije prestao micati. Mamu je prvi udarac u glavu uspavao, a ja i sestra, ne mareći za krv na našim licima, zgrabili smo Helenu i skupili se uza zid zgrade. Utjerali su nas u praznu prostoriju koja je smrdjela po izmetu, a tragovi krvi prizvali su miris ljudskih ostataka. Unijeli su mamu koja je izgovarala nerazumljive riječi, a zatim su dovukli beživotno krvavo tijelo tate te ga kao komad drveta bacili nasred prostorije. Danima nitko nije otvarao. Imam osjećaj da smo svi poludjeli…
Ako još uvijek ne znate što je 1991. STVARNO bilo…
Tekst je izvorno objavljen u Hrvatskom tjedniku