Piše Vanja Zlatović
Istočno pitanje označava dugotrajni europski tretman, viziju i upravljanje prostorima raspadajućeg Osmanskog Carstva, u kojem se sudbina naroda i teritorija Balkana ne rješava kao pitanje njihove suverene političke volje, nego kao objekt ravnoteže interesa velikih sila. Socijalistička Jugoslavija predstavlja jedini ozbiljan, povijesni i međunarodno potaknut pokušaj nakon poraza Hitlera da se prostor Balkana izvuče iz logike Istočnog pitanja i afirmira kao geopolitički subjekt, a ne objekt. Ali taj pokušaj nije bio “organski”, nego ideološka franšiza dodijeljena Titovim komunistima: model koji funkcionira- dok vrijede uvjeti njegove licencije — hladnoratovska ravnoteža, legitimacijsko središte, kontrolirana pluralnost identiteta.
Federalizam, nesvrstanost i institucionalno “zamrzavanje” svakog nacionalnog pitanja nisu bili puki svjetonazorski izbori, nego operativna stabilizacija periferije. Dok je ta međunarodna i unutarnja ravnoteža režima postojala, jugoslavenski prostor prestaje biti akutni problem i nosi ulogu tampon zone interesnih sfera. Američka vojna pomoć Titovoj Jugoslaviji nije bila nikakva “gesta simpatije”, nego hladnoratovska investicija u tampon: Ugovor o vojnoj pomoći potpisan u Beogradu 14. studenoga 1951. institucionalizirao je američko naoružavanje i nadzor korištenja pomoći, upravo da se ojača jugoslavenska obrana i time podupre njezina vojna neovisnost spram SSSR-a.
Da to nije ostalo na papiru vidi se i u avijaciji: već 1953. Jugoslavija pod američkim programima vojne pomoći prima prve mlazne trenere T-33A (10. ožujka 1953.) i potom F-84G Thunderjet (prvi primjerci 9. lipnja 1953.), čime se JRV realno pretvara u ojačanu zračnu barijeru na rubu sovjetske zone.
U tom je okviru položaj muslimana posebno instruktivan: u prvoj Jugoslaviji oni su ponajprije tretirani kao konfesionalna masa bez punog političkog subjektiviteta, dok ih druga Jugoslavija — osobito nakon priznanja Muslimana kao naroda (1971.) — ugrađuje kao ustavno-politički ravnotežni čimbenik. No u drugu Jugoslaviju muslimani ne ulaze kao tabula rasa, nego s prtljagom 1941.–45., s onim teškim paketom ambivalencija koji je gotovo definicija bosanskog 20. stoljeća: s jedne strane s “Muslimanskom deklaracijom”- rezolucijskim gestama muslimanskih intelektualaca kontra-NDH (pokušaj moralne i političke distance prema ustaškom projektu i njegovoj logici), a s druge strane s činjenicom da je znatan dio muslimanskog stanovništva u ratu ipak bio u orbiti NDH-ovih oružanih struktura — dodatno tu su i regrutacije u Waffen-SS (Handschar), često pod egidom neophodnosti i samoobrane pred četničkim nožem, lokalnim pokoljima i raspadom svakog neutralnog prostora.
Drugim riječima: ulazak u socijalističku Jugoslaviju nosi i obećanje zaštite i modernizacije, ali i potrebu da se ratna heterogenost svede u jedinstveni narativ, da se proturječja stave pod poklopac “bratstva i jedinstva”.
A u toj dvostrukoj istini 1941.–45. stoji i jedna sitna, a golema epizoda: u Mostaru su dva fratra — fra Leo Petrović i fra Bonicije Rupčić — skrivali Olgu Ninčić Humo, ilegalnu, s djetetom, izvan svake “naše” i “njihove” računice. Ipak, to im nije kupilo nikakav popust u nadolazećoj povijesti: fra Petrovića su partizani ubili odmah po zauzeću Mostara, a Široki Brijeg je ubrzo dobio svoj samostanski masakr, bestijalnu akciju koje se sa simpatijama sjeća i gošća inauguracije hrvatskog predsjednika.
Kad se franšiza raspala početkom 1990-ih, bošnjački refleks najprije je bio inercija Titova naslijeđa — očekivanje da će se u času krize ipak aktivirati neki minimum državne arbitraže i zaštite, “razum sustava”. Kad se pokazalo da toga okvira više nema, dolazi drugi refleks: pokušaj uspostave sigurnosti iznutra kroz vlastiti unitarizam (građanska, jedinstvena BiH kao obrambena tehnologija protiv teritorijalizacije etniciteta), jer alternativa izgleda kao pretvaranje zemlje u pregovarački plijen. Danas je ta politika bluđenje u novim okolnostima tektonskih promjena geopolitičke arhitekture Europe.
U isto vrijeme, početak 1990-ih u Hrvatskoj, s HDZ-om kao ključnim akterom nacionalne konsolidacije i ratne mobilizacije, stvara dvostruku dinamiku prema BiH: između strateškog partnerstva protiv srpskog projekta i vlastitih kalkulacija oko “hrvatskog pitanja” u BiH. Iz te se ambivalencije rađa i bošnjačko-hrvatski sukob: trenutak kada se raspad Jugoslavije ne odvija samo kao “oslobođenje” nego kao povratak matrice Istočnog pitanja — fragmentacija, klijentelizam, “realnost na terenu”, a zatim međunarodno upravljanje krizom kartama i zonama.
U tom povratku u staru matricu dva su simbola djelovala kao okidači na razini političke imaginacije. Prvi je Karadžićeva prijetnja iz jeseni 1991., izrečena u skupštinskom kontekstu, da će se BiH odvesti u “pakao”, a muslimanski narod “možda u nestanak” — rečenica koja već tada otkriva logiku demografskog rješenja i eliminacije političkog subjekta, a ne “samo” pregovora o ustroju.
Drugi je mit-događaj “srpskog svata” u Sarajevu 1. ožujka 1992. (ubojstvo Nikole Gardovića): u javnim memorijama često postavljen kao početna iskra rata u BiH, ne toliko zbog same činjenice nasilja, koliko zato što je odmah pretvoren u narativnu matricu (“ovo je početak”, “nema više zajedničkog života”), iz koje se zatim rađaju barikade i polarizacija — i nakon kojeg počinje stradanje najnespremnijeg od etnosa koji ulaze u žrvanj 90-ih, jer najnespremniji je uvijek onaj koji je najduže vjerovao da se neki minimum pravila ipak neće raspasti.
I onda dolazi ironijski obrat raspada: isti proces koji je prethodno proizveo rascjepe, 1995. proizvodi i pragmatičnu rekonvergenciju. Bošnjačko-hrvatsko savezništvo se obnavlja kao vojno-politička nužnost, pa završnica 1995. donosi zajedničke operacije i sinergiju interesa: nakon Oluje slijedi zajednički pritisak u zapadnoj Bosni koji kulminira operacijom Maestral (združene snage HV-a, HVO-a i Armije BiH). Ali politički “zaključak” rata ne ispisuje Maestral nego Dayton: mirovni sporazum koji zaustavlja rat, ali u ustroj države ugrađuje upravo ono protiv čega je unitarizam bio obrambena gesta — etno-teritorijalnu logiku kao trajnu arhitekturu.
Srebrenica je ime trenutka u kojem se, u srpnju 1995., raspao i posljednji alibi upravljanja krizom: genocid nad više od osam tisuća bošnjačkih muškaraca i dječaka u “sigurnoj zoni” postao je konačni dokaz da je periferija Europe opet bila prepuštena logici sile, a ne logici prava.Dayton zato nije samo mir, on je privremena institucionalizacija post-jugoslavenskog Istočnog pitanja.
Periferija se tako “rješava” inženjeringom sa stola u vojnoj bazi prve sile svijeta koji stabilizira tako da zamrzne, i upravlja tako da parcelira.Time se krug zatvara: od ideološke franšize koja je stabilizirala periferiju, preko njezina raspada u logiku Istočnog pitanja, do koalicijske racionalnosti i zatim daytonskog poretka koji pokušava ponovno proizvesti minimum političkog reda — pod cijenu katastrofe čiji je moralni i politički simbol Srebrenica.
U isti registar ciničnog povratka Istočnog pitanja spada i “Sarajevski safari” — ratna turistika u kojoj su, prema svjedočenjima i naknadnim istragama potaknutima dokumentarcem Sarajevo Safari (2022), pojedini pripadnici međunarodnih elita “na položaje” i pucali na civile kao na rekvizite , kao da je opsada bila ponuda, a ne zločin.Ovih dana naglo umire i potencijalni svjedok u toj stvari.
Naglo je umro Slavko Aleksić, zloglasni četnički vojvoda i bivši komandant Novosarajevskog četničkog odreda koji je držao ključne položaje iznad grada i bio potencijalni ključni svjedok u toj istrazi; njegova smrt u Trebinju 18. prosinca 2025. dogodila se u trenutku kada je talijansko tužiteljstvo počelo prikupljati dokaze i kada je on navodno bio spreman svjedočiti o tome tko je pucao i tko je organizirao pozicije, čime je — po procjenama nekih promatrača i istraživača — istraga izgubila mogućnost kritičnih izjava očevica. Kud jačeg zaključka da je fenomen istočnog pitanja bolno neriješen.