Premijer Plenković aktualizirao je polemike oko broja mandata dijaspore optužbom da je SDP 2010. godine ucijenio Jadranku Kosor kako bi utjecaj i broj mandata dijaspore u parlamentu bio smanjen. Jasno je kako bi veći broj tih mandata HDZ-u dao stanovitu prednost, jer se ti mandati računaju u ukupni zbroj za većinu, ali je i premijeru i svima jasno kako od svega neće biti ništa. Razlog je jednostavan, HDZ s partnerima nema niti približnu ustavnu većinu, stoga je jasno kako je ovdje riječ o još jednom političkom manevru vladajućih kako bi dodatno učvrstili vlast. Ali, ostavimo po strani premijerovu besmislenu manipulaciju tim institutom, problem koji imamo puno je složeniji, opasniji, dublji, radi se o tome da kao društvo imamo klasičan strukturni problem.
Naime, zaključuje se kako Hrvatska pati od slabe institucionalne kulture, i to još od socijalizma, pa preko Tuđmanovog doba do danas. Umjesto da gradimo jake, neovisne institucije s jasnim pravilima i meritokracijom, svaka vlast radi kadrovsku kolonizaciju, stavlja lojaliste na ključne pozicije, klasični, dakle, balkanski ‘state capture’. Dijaspora, bez sumnje, treba imati jači glas, to je legitimno, mnogi su otišli zbog lošeg stanja u zemlji, šalju novac i imaju pravo utjecati. Ali, ako se taj institut koristi samo kad odgovara jednoj stranci, onda je to instrumentalizacija, a ne pravo domoljublje. Govorimo, dakle, o ovisnosti institucija o politici kao o jednom od najvećih problema modernog društva.
Institucionalni suverenitet
Hrvatska je 1991. godine izborila teritorijalnu suverenost u krvavom Domovinskom ratu. No, unatoč tome, puni institucionalni suverenitet ostao je nedostižan. Umjesto da hrvatski narod preuzme potpunu kontrolu nad svojim institucijama, dogodila se tiha, perfidna okupacija iznutra, kontinuitet bivših socijalističkih i komunističkih elita koje su se uspješno transformirale i zadržale ključne poluge moći. Okupacija traje više od tri desetljeća, a među svim institucijama najopasnija i najuspješnija forma jest kulturna okupacija. Jer, tko kontrolira kulturu taj dugoročno kontrolira umove, identitet i kolektivnu svijest naroda. Kultura nije samo ‘zabava’ ili ‘baština’, ona je bojišnica na kojoj se oblikuje ono što će buduće generacije smatrati normalnim, poželjnim i ‘europskim’.
Kultura kao bastion kontinuiteta
Posebno mjesto u ovoj okupaciji zauzima Ministarstvo kulture i medija pod dugogodišnjim vodstvom ministrice Obuljen Koržinek. Na toj poziciji je od 2016. godine, što je čini jednom od najdugovječnijih ministara u hrvatskoj povijesti. Umjesto da Ministarstvo postane instrument nacionalne kulturne renesanse i afirmacije hrvatskog identiteta nakon stoljeća tuđinskih dominacija, ono je nastavilo funkcionirati kao produžena ruka mreža koje vuku korijene iz jugoslavenskog socijalizma. Obuljen Koržinek, sa svojom biografijom koja uključuje suradnju u institucijama nastalim u tranzicijskom razdoblju i ulogu u EU pregovorima, personificira onu vrstu ‘stručnjakinje’ koja se savršeno uklapa u narativ poslušnosti prema bruxelleskim i globalističkim trendovima. Pod njezinim vodstvom državni novac sustavno odlazi na projekte koji promiču postjugoslavenske, neomarksističke ili globalističke narative, dok se domoljubni, konzervativni ili klasično hrvatski kulturni izričaji marginaliziraju ili financiraju simbolično.
Kultura kao alat
Kao što su to znali Gramsci i komunistički stratezi, kultura je najmoćnije oružje za dugoročnu hegemoniju. Ne trebaju tenkovi ako možeš kontrolirati kazališta, festivale, književne nagrade, filmske fondove, HAVC, javne medije i Zaklade poput ‘Kultura nova’. Kroz selektivno financiranje, raspodjelu sredstava i kadrovsku politiku Ministarstvo pod Obuljen Koržinek održava lijevu kulturnu hegemoniju koja je naslijeđena iz socijalističkog perioda. Umjesto da se potiče kultura koja slavi kršćanske korijene naroda, tradiciju i nacionalni ponos, često se financiraju projekti koji relativiziraju komunističke zločine, promoviraju ‘regionalnu’ suradnju ili nameću suvremene ideološke agende poput rodne ideologije, multikulturalizma koji briše nacionalno i sl. Kritičari već godinama upozoravaju da se ovakvom politikom hrvatska kultura drži u stanju ‘postkomunističkog kaveza’, formalno slobodna, ali suštinski zarobljena starim mentalnim matricama.
Slučajnost ili ne
Bivše socijalističke elite razumjele su da nakon gubitka političke i ekonomske moći jedino što im preostaje jest institucionalna moć. Pretvorili su se u ‘nezavisne umjetnike’, ‘intelektualce’ i ‘stručnjake’ koji preko natječaja, savjeta i upravnih odbora nastavljaju vladati narativom. Ministarstvo kulture postalo je idealan mehanizam za tu kontinuitetsku igru: izvana djeluje ‘europski’ i ‘profesionalno’, a iznutra čuva stare mreže i blokira suštinsku nacionalnu kulturnu obnovu. Stoga svojedobno i jest trebalo smanjiti broj glasova dijaspore a povećati broj zastupnika manjina, posebno srpske, koja će institucionalno trajno služiti kao Damoklov mač nad ‘hrvatskim vratom’. I u tome uspijevaju.
Posljedice za hrvatski identitet
Rezultat je porazan: generacije mladih Hrvata odgajaju se u institucionalnom ozračju u kojem je domoljublje ‘nazadno’, kršćanstvo ‘konzervativno’, a svaka kritika jugoslavenske baštine ‘ekstremna’ ili ‘revizionistička’. Demografski slom, iseljavanje i gubitak samopouzdanja naroda izravno su povezani s kulturnom okupacijom. Narod, naime, koji ne poznaje svoju kulturu i povijest ne može biti suveren. Dok druge zemlje poput Mađarske, Češke, Poljske, Italije, Slovačke ili Irske provode aktivnu kulturnu politiku nacionalnog jačanja Hrvatska ostaje zarobljena u modelu ‘uključivosti’ koji zapravo znači uključivost za sve osim za dominantnu hrvatsku nacionalnu tradiciju, posebno ne za ‘ustašku’ dijasporu.
Kulturno oslobođenje i suverenitet
Hrvatska ima vojsku, policiju i granice. Ali dok god Ministarstvo kulture i ključne kulturne institucije ostanu u rukama kontinuitetskih elita mi ćemo živjeti u kulturnom protektoratu. Ministrica Obuljen Koržinek i njezina politika samo su najvidljiviji izraz tog problema. Pravo oslobođenje Hrvatske zahtijeva hrabru institucionalnu rekonkvistu, temeljitu reformu izbornog sustava i saborskih mandata, naročito reviziju instituta mandata dijaspore i manjina, zatim promjenu kriterija financiranja projekata, jačanje domoljubnih kadrova i vraćanje kulture narodu kojemu pripada. Dok se to ne dogodi ostat ćemo formalno slobodni a suštinski okupirani, ovaj put ne srpskim tenkovima nego mekim totalitarizmom kulturne hegemonije bivše socijalističke kaste. Vrijeme je da narod preuzme svoju kulturu, jer bez nje nema ni prave države.
Dirljivi Tomašević
Za kraj, kako bismo bolje ilustrirali krizu institucionalnog suvereniteta, osvrnimo se na svečanu akademiju u povodu Dana državnosti, održanu u Lisinskome, odnosno na ‘dirljiv govora’ zagrebačkog gradonačelnika Tomaševića. U prvome redu sjedio je haški svjedok i australski ‘kradljivac čekova’, do njega lik koji je govorio kako je Hrvatska slučajna država a do njih kumrovečka polaznica koja je slala crne eskadrone u domove branitelja u potrazi za nepostojećim topničkim dnevnicima, i koja je, kako navodi Ivica Marijačić, otjerala Đuru Brodarca u smrt. Te ostali ‘veliki zaslužnici podjednako impresivnih biografija’. Tomašević je, navodi dalje Marijačić, rekao kako ‘osjeća vječnu moralnu zahvalnost prema hrvatskim braniteljima koji su obranili samostalnost RH’.
Bez sumnje lijepo, međutim on tu zahvalnost iskazuje tako što se prije 15 dana pored Save klanjao partizanskim barbarima, zatim brišući imena ulica nazvanih po hrvatskim velikanima a ostavljajući imena partizanskih dokazanih ubojica. Zatim, ne dopuštajući pravo na grob pripadnicima hrvatske vojske iz Drugog svjetskog rata, čije su groblje komunisti preorali, a imaju ga svi ostali, čak i četnici. Ovo navodimo ne kao podsjetnik o kakvim se ljudima radi, to je općepoznato, nego kako bismo podsjetili na činjenicu kako je ovdje zapravo riječ o najvažnijim, ključnim institucijama naše države: predsjedniku države, bivšem predsjedniku države, bivšoj predsjednici vlade, aktualnom gradonačelniku grada Zagreba, i tako dalje. Ako to nisu najvažnije državne institucije, onda nije jasno koje jesu.
Ivica Granić