Nakon što sam u prvom dijelu kolumne napisao da Srbija raspolaže kineskim raketama zrak-zemlja dometa do 400 kilometara i razvija sposobnosti preciznih udara na velikim udaljenostima, daljnji pregled njezina naoružavanja otvara još ozbiljnije pitanje: Beograd ne gomila samo pojedinačne rakete, nego sustavno povezuje dronove, elektroničko ratovanje, radare, obavještajne sustave i raketno topništvo u vojsku sposobnu brzo otkriti, pratiti i pogoditi cilj.
U hrvatskoj javnosti posljednjih se mjeseci najviše govorilo o kineskom CM-400AKG, izraelskom PULS-u i budućim Rafaleima. Međutim, iza tih velikih i medijski atraktivnih nabava nalazi se čitav sloj sposobnosti o kojemu se govori mnogo manje ili uopće ne.
Neke od njih srbijansko Ministarstvo obrane uopće ne skriva. Naprotiv, javno ih predstavlja.
Shadow-50: 300 kilometara i bojna glava od 50 kilograma
Jedan od sustava koji zaslužuje znatno veću pozornost jest Shadow-50.
Prema službenim podacima srbijanskog Ministarstva obrane, riječ je o lutajućem streljivu, odnosno bespilotnoj letjelici namijenjenoj pronalaženju i uništavanju cilja, dometa do 300 kilometara. Bojna glava teška je 50 kilograma.
Uz njega je predstavljen i Shadow-25, dometa do 250 kilometara s bojnom glavom od 25 kilograma.
Takvo oružje mijenja način na koji se promatra udaljenost od bojišnice. Za napad više nije nužno približavati borbeni zrakoplov ili topničku postrojbu samom području djelovanja. Bespilotna platforma može prevaliti stotine kilometara, tražiti cilj i djelovati bez izravnog izlaganja pilota.
To nisu sposobnosti o kojima Hrvatska treba govoriti panično. Ali nije razumno ni ponašati se kao da ne postoje ove ozbiljne informacije.
Srbija je posljednjih godina ozbiljno uložila i u domaću proizvodnju bespilotnih sustava, a Pegaz je jedan od najboljih primjera.
Njegov operativni radijus veći je od 200 kilometara, u zraku može ostati više od deset sati, a nije ograničen na izviđanje. Može laserski označavati ciljeve, pomagati pri korekciji topničke vatre i sam koristiti precizno vođeno naoružanje.To je bitna razlika.
Izviđački dron daje informaciju, a naoružani izviđački dron može informaciju odmah pretvoriti u udar.
Kada se takva platforma poveže s topništvom, raketnim sustavima i digitalnim zapovjednim mrežama, vrijeme između otkrivanja cilja i otvaranja vatre dramatično se skraćuje.
U suvremenom ratu upravo su minute, a ponekad i sekunde, ono što odlučuje hoće li cilj još biti ondje kada oružje stigne.
Kineski CH-92A i CH-95 nisu obični izviđački dronovi
Beograd je kineske borbene bespilotne letjelice počeo uvoditi prije nego što je rat u Ukrajini široj javnosti pokazao koliko dronovi mogu promijeniti bojište. CH-92A Srbija posjeduje već godinama.
Kasnije su predstavljene i sposobnosti sustava CH-95. Njihova vrijednost nije samo u dugotrajnom promatranju terena. Mogu nositi naoružanje i djelovati po oklopnim vozilima, pokretnim ciljevima i drugim objektima na zemlji.
Drugim riječima, Srbija već ima iskustvo s platformama koje istodobno služe kao oči i oružje vojske.
A sada takvim sposobnostima dodaje nove sustave, a važniji od rakete može biti sustav koji pronalazi cilj
U javnosti je lako razumjeti brojku od 400 kilometara.
Mnogo je teže objasniti zašto su SIGINT, COMINT, C4ISR ili elektroničko ratovanje jednako važni.
Upravo je zato veliki izraelski paket vojne opreme, čija je vrijednost objavljena na oko 1,635 milijardi dolara, jedna od najzanimljivijih točaka cijele priče.
Riječ je o opremi koja uključuje dalekometne precizne raketne sustave, bespilotne letjelice, lutajuće streljivo, elektroničko ratovanje, prikupljanje komunikacijskih i drugih elektroničkih podataka te sustave zapovijedanja i upravljanja.
Jednostavno rečeno, raketa vrijedi onoliko koliko vrijedi informacija koju dobije o cilju.
Vojska koja može otkriti protivničku komunikaciju, odrediti položaj izvora signala, povezati podatke s bespilotnom letjelicom, poslati koordinate zapovjednom središtu i potom uputiti precizno oružje prema cilju ima potpuno drukčiju sposobnost od vojske koja posjeduje samo velik broj topova i tenkova, a tu možda leži najveća promjena u Vojsci Srbije.
Elektroničko ratovanje ne vidi se na paradi, ali može odlučiti bitku
Srbija već godinama razvija sposobnosti elektroničkog djelovanja.
Njezin 224. centar za elektronička djelovanja zadužen je za praćenje elektromagnetskog spektra i djelovanje na protivničke elektroničke sustave.
To zvuči možda apstraktno sve dok se ne pogleda iskustvo Ukrajine.
Dron bez veze s operatorom može postati beskoristan. GPS signal može biti ometen. Radijska komunikacija može biti presretnuta. Izvor emitiranja može otkriti lokaciju postrojbe. Zapovjedno mjesto koje predugo komunicira može postati cilj.
Zato se elektroničko ratovanje danas nalazi u samom središtu ozbiljnog vojnog planiranja.
Ako Srbija postojeće sposobnosti elektroničkog djelovanja poveže s novom izraelskom tehnologijom, bespilotnim sustavima i preciznim oružjem, tada nije dovoljno brojiti samo koliko ima tenkova, zrakoplova ili raketnih lansera.Treba gledati cijelu mrežu.
Uvjeravaju me sugovornici da još jedan dio slagalice dolazi iz Francuske.
Srbija je nabavila moderne radare GM200 i GM400, koji omogućuju dalekometno motrenje zračnog prostora i stvaranje kvalitetnije slike onoga što se događa iznad teritorija i u njegovoj okolici.
Istodobno raspolaže kineskim sustavima protuzračne obrane FK-3 i HQ-17.
To pokazuje koliko je srbijanska nabavna politika neobična za europske prilike.
Na istom prostoru povezuju se kineska protuzračna obrana, francuski radari, ruska tehnološka ostavština, izraelski raketni i bespilotni sustavi te domaća proizvodnja.
Beograd kupuje gdje procijeni da mu odgovara.
Ideologija u nabavi očito nije presudna. Sposobnost jest i ovo više nije bezazleno, a i siguran sam da naši vojni stručnjaci jako dobro znaju da je sve ovo poprilično opasno.
Posebnu pozornost zaslužuje odluka državnog vrha Srbije da se počne pripremati formiranje zasebnih postrojbi dalekometnih napadnih dronova i lutajućeg streljiva, a ti više ne pišem samo o nabavi nekoliko sustava.
Kada država počne mijenjati organizacijsku strukturu svoje vojske kako bi napravila mjesta za novu vrstu oružja, to znači da tu sposobnost ne vidi kao eksperiment, nego kao trajni dio budućeg načina ratovanja.
Srbija paralelno razvija robotizirane kopnene platforme, male napadne dronove i sustave poput Laniusa-X, namijenjenog djelovanju u složenim i zatvorenim prostorima.
Pojedinačno nijedan od tih projekata ne mijenja odnos snaga. Zajedno pokazuju smjer.
U javnosti se pojavljuju i znatno moćniji projekti srbijanske vojne industrije.
Jugoimport je predstavljao raketni sustav Šumadija s balističkom raketom Jerina dometa do 300 kilometara i bojnom glavom od približno 250 kilograma.
Predstavljena je i Vila 1, teško lutajuće streljivo velikog dometa i znatno snažnije bojne glave od većine klasičnih kamikaza dronova.
Ali tu treba biti oprezan jer javno predstavljanje sustava nije isto što i potvrda da je sustav proizveden u velikoj seriji, raspoređen u postrojbe i potpuno operativan.
Za takvu tvrdnju trenutačno nema dovoljno javno potvrđenih podataka.
To ne znači da razvoj treba zanemariti. Naprotiv. Pokazuje kakve sposobnosti srbijanska vojna industrija pokušava razviti.
Ne znamo sve količine, a upravo je to važno
Najveća rupa u javno dostupnim podacima nisu nazivi sustava. To su količine.
Za dio naoružanja zna se da je nabavljen. Za dio da je uveden u uporabu. Za dio da je predstavljen. Ali broj projektila, pričuvnog streljiva, bespilotnih letjelica i stvarna popunjenost postrojbi uglavnom nisu javni.
To je sasvim normalno. Nijedna ozbiljna vojska ne objavljuje sve podatke o svojim zalihama.
Zato bi bilo neodgovorno izmišljati brojke ili govoriti o nekakvom „tajnom arsenalu“ bez dokaza.
Ali jednako je pogrešno zaključiti da je javno prikazano sve što postoji.
Problem nije jedan projektil, nego sustav koji se stvara
Nakon svega što sam prikupio u dva dijela ove kolumne, pogrešno bi bilo cijelu priču svesti na jednu kinesku raketu dometa 400 kilometara.
Problem za hrvatsko obrambeno planiranje nije CM-400AKG sam za sebe.
Nije ni PULS. Nije ni Shadow-50. Nije ni Rafale.
Prava promjena događa se kada sve te elemente počnete povezivati.
Radar otkrije što se događa. Elektroničko izviđanje traži signale. Dron potvrđuje cilj. Zapovjedni sustav prenosi podatke. Elektroničko ratovanje pokušava protivniku onemogućiti odgovor. Nakon toga djeluju raketa, topništvo, borbeni dron ili zrakoplov.
To je ratovanje 21. stoljeća. Srbija očito pokušava graditi upravo takav sustav.
To nije dokaz da priprema rat protiv Hrvatske i tako nešto ne treba izmišljati. Ali Hrvatska bi napravila ozbiljnu pogrešku kada bi svoju obrambenu politiku temeljila na pitanju vjerujemo li današnjem političkom vodstvu Srbije.
Vlade se mijenjaju. Odnosi se mijenjaju. Oružje ostaje.
Zato Zagreb mora gledati sposobnosti, domete, količine, logistiku, proizvodnju, zapovjedne sustave i brzinu kojom se Vojska Srbije mijenja.
Prvi dio ove kolumne pokazao je da Srbija već raspolaže oružjem koje može djelovati stotinama kilometara od mjesta lansiranja.
Drugi pokazuje nešto možda još važnije.
Beograd ne gradi samo arsenal. Gradi vojsku koja taj arsenal pokušava povezati u jednu cjelinu.
Za Hrvatsku odgovor ne smije biti ignoriranje.
Odgovor mora biti ozbiljna vojska, snažna protuzračna i protudronska obrana, vlastiti dalekometni kapaciteti, moderna elektronička zaštita i domaća proizvodnja koja neće ovisiti o tome hoće li nam netko u trenutku krize nešto htjeti prodati.
Jer sigurnost se ne gradi onda kada opasnost već dođe na granicu.
Tada je obično kasno, a retorike Miloševića, Šešelja i sličnih su i dalje tu.