Povodom izlaska knjige „Hrvati u logorima Armije BiH. Dokumenti i svjedočanstva 1993. – 1994.” s portala braniteljski.info razgovarali su s autorom doc. dr. sc. Hrvojem Mandićem o povijesnim činjenicama, arhivskom gradivu i stradanjima Hrvata u logorima Armije BiH 1993.-1994.
Izvor: braniteljski info
1. Poštovani dr. sc. Mandiću, Vaša nova znanstvena monografija u žarište istraživanja stavlja iznimno osjetljivu i historiografski nedovoljno obrađenu temu logora Armije BiH u kojima su tijekom 1993. i 1994. godine bili zatočeni Hrvati. Što Vas je potaknulo na pisanje ove knjige i koji su bili osnovni metodološki i istraživački ciljevi?
Motivacija za ovo opsežno istraživanje proizašla je iz uočene historiografske praznine i potrebe da se tematici zatočeničkih objekata i logora Armije BiH pristupi na cjelovit, znanstveno utemeljen i metodološki strog način. U dosadašnjem javnom i dijelom znanstvenom prostoru pitanje logora Armije BiH često je bilo potisnuto, relativizirano ili promatrano nepovezano s širim vojno-političkim kontekstom rata u Bosni i Hercegovini. Glavni cilj knjige bio je rekonstruirati sustav logora i zatočeničkih centara pod nadzorom Armije BiH tijekom 1993. i 1994. godine, identificirati njihovu ulogu u vojno-političkoj strategiji te s autentičnim svedočanstvima preživjelih zatočenika predočiti nepobitnu argumentaciju koju sam pronašao u povijesnim izvorima, odnosno u primarnom arhivskom gradivu.
2. Knjiga se u velikoj mjeri oslanja na primarno arhivsko gradivo i dokumentirane izjave svjedoka. Koje ste sve izvore i arhive konzultirali tijekom izrade ove opsežne studije?
Rad na ovakvom projektu zahtijevao je višegodišnje sustavno istraživanje, točnije od 2016. godine u nizu arhivskih ustanova poput ICTY Records (Arhiv Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju) i CIA: DCI Interagency Balkan Task Force Reports. Središnje gradivo čine izvorni dokumenti HVO-a, zapovijedi, izvješća službi vojne sigurnosti, zapisi promatračkih misija te građa Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskoga rata (HMDCDR) i Hrvatskoga dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH. Izuzetno važan segment predstavljaju i spisi Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY) u Den Haagu. Posebnu težinu knjizi daju usustavljena svjedočanstva samih logoraša — i pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i civilnih zatočenika — koja su podvrgnuta strogoj metodološkoj kritici izvora i triangulirana s vojnim dokumentima.
3. U uvodu knjige spominjete širi povijesni i doktrinarni okvir nastanka logora na ovim prostorima. Kako objašnjavate činjenicu da su sve tri zaraćene strane u BiH imale logore?
Svaka od zaraćenih strana imala je svoje specifične razloge i motive da uspostave sustav nadzora, neke od strana izuzetno strog sustav nadzora, kažnjavanja pa i odmazde. Povijest logora na prostoru BiH seže u Drugi svjetski rat i poraće. Postojalo je nekoliko logora pod upravom NDH, a kada su komunističke vlasti preuzele vlast u svibnju 1945. osnivale su kazneno-popravne domove i logore za političke neistomišljenike (poput KPD Zenica, Sarajevo, Nevesinje, Trebinje, Ćelovina u Mostaru…). Taj represivni aparat i zatvorenički sustav ostali su duboko utkani u vojnoj doktrini Jugoslavenske narodne armije (JNA) te konceptu Općenarodne obrane i društvene samozaštite (ONO i DSZ). Budući da su se oružane snage pojedinih zaraćenih strana u ratu u BiH 1992. – 1995. oblikovale upravo na temeljima i praksi ONO-a i DSZ-a te zakonodavstva bivše SFRJ, koncept masovne izolacije i zatočenja vojnih obveznika i civila sukobljenih strana proizašao je iz te iste vojne doktrine. Praksa talačkog zatočeništva nije karakterizirala samo rat u BiH, odnosno sve tri sukobljene strane u ratu. Brojni su primjeri uspostave logora u nedavnoj prošlosti, a i u sadašnjem vremenu – svugdje u svijetu gdje su se vodili ili vode ratovi.
4. Možete li nam detaljnije objasniti razmjere i rasprostranjenost sustava logora Armije BiH na području Srednje Bosne i Hercegovine u razdoblju 1993. – 1994. godine?
Istraživanje nedvojbeno pokazuje da logori Armije BiH nisu bili plod izoliranih incidenata ili samovolje neodgovornih pojedinaca na terenu, već dio sustavno organizirane mreže zatočeničkih objekata pod zapovjednim nadzorom vojnih i civilnih struktura Armije BiH. Ti su logori uspostavljani diljem Srednje Bosne — u općinama Bugojno, Vitez, Travnik, Busovača, Kiseljak, Fojnica, Vareš — te na području sjeverne i južne Hercegovine, poput Konjica, Jablanice i Mostara. Među najpoznatijim i najzloglasnijim zatočeničkim objektima svakako je bio logor „Stadion“ u Bugojnu, gdje je više stotina hrvatskih zatočenika trpjelo svakodnevna mučenja, a odatle je odveden i 21 pripadnik vojnoga i političkog vodstva Hrvata Bugojna čija se sudbina godinama nastojala zataškati. Nadalje, po brutalnosti prema hrvatskim zatočenicima ističu se logori KPD Zenica i Srednja glazbena škola u Zenici. Sličnu metodologiju nalazimo u logoru u Muzeju u Jablanici, objektima u Konjicu (poput logora Musala), u Mostaru u Bijelom Polju i logor IV. osnovne škole kao i u brojnim privatnim zatvorima, školskim zgradama i robnim kućama pretvorenim u zatočeničke centre.
5. U Vašem radu analizirate i ulogu logora u širem kontekstu ratnih ciljeva Armije BiH. Kakva je bila funkcija tih zatočeničkih objekata?
Zatočenički vojni objekti i logori imali su višestruku ulogu. S vojnoga stajališta, logori su služili za neutralizaciju obrambenih snaga HVO-a i izolaciju vojno sposobnog stanovništva. Sa sociološkog, psihološkog i demografskog stajališta, logori i teror unutar njih bili su izravno u funkciji poticanja iseljavanja civilnoga hrvatskog stanovništva s područja koja su bila pod nadzorom Armije BiH. Stvaranjem nesnosnih uvjeta života, prisilnim radom na prvim linijama bojišnice, živim štitovima i fizičkim zlostavljanjima slala se jasna poruka preostalom hrvatskom stanovništvu da za njih na tim prostorima nema budućnosti. Time su se ostvarivali političko-demografski ciljevi ovladavanja ključnim komunikacijskim pravcima i industrijskim kapacitetima Srednje Bosne te promjene nacionalne strukture prostora u korist muslimanskog stanovništva.
6. Kakav je bio položaj civilnih zatočenika, a kakav zarobljenih pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) unutar tih logora. Kako se postupalo prema Ženevskim konvencijama?
Položaj zatočenika bio je u potpunosti suprotan odredbama Treće i Četvrte ženevske konvencije koje štite ratne zarobljenike i civile. U većini logora vladali su dehumanizirajući uvjeti: prenapučenost, nedostatak hrane i vode, odsustvo osnovne medicinske skrbi, sustavno fizičko i psihičko maltretiranje, prisilno vađenje krvi te vođenje na prisilne radove. Posebno zloglasna praksa bila je uporaba zatočenika kao „živoga štita“ na bojišnicama prema snagama HVO-a ili Vojske Republike Srpske (VRS), pri čemu su mnogi logoraši izgubili živote ili bili teško ranjeni. Jednako tako, zabilježeni su brojni primjeri u kojima se predstavnicima Međunarodnog odbora Crvenog križa dugotrajno uskraćivao pristup pojedinim logorima kako bi se prikrili tragovi zlostavljanja i točan broj zatočenih osoba.
7. Koliko je za historiografiju i znanstvenu valorizaciju važno istraživati ulogu stranih dobrovoljaca, poput odreda „El Mudžahid“, unutar struktura Armije BiH i u samim logorima?
Istraživanje djelovanja odreda „El Mudžahid“ i drugih stranih dobrovoljaca iz islamskih zemalja izuzetno je važno za razumijevanje ukupnih ratnih zbivanja na prostorima Srednje Bosne. Ratni dokumenti jasno nam pokazuju da je ta postrojba djelovala unutar zapovjednog lanca 3. korpusa Armije BiH. Njihovo prisustvo unijelo je dimenziju vjerskog fanatizma i osobite brutalnosti u postupanje prema zarobljenim pripadnicima HVO-a i hrvatskim civilima. Logori i zatočenički objekti pod njihovom izravnom kontrolom, poput onih u Orašcu ili Mehurićima, bili su mjesta stravičnih tortura i ritualnih odsijecanja glava, što je zabilježeno u arhivskim dokumentima i pred međunarodnim sudom u Den Haagu.
9. Kakav je bio pravosudni i institucionalni tretman logora pod upravom HVO-a i Herceg-Bosne u odnosu na logore Armije BiH pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i domaćim pravosuđem, te u kolikoj su mjeri ti zločini dobili adekvatan epilog?
Sustav logora Armije BiH uz dokumentirana masovna mučenja, prisilne radove na prvoj crti bojišnice i ritualna ubojstva pred MKSJ-om je ostao potpuno marginaliziran i sveden na tek nekolicinu izoliranih slučajeva: U predmetu Hadžihasanović i Kubura obuhvaćen je tek razmjerno uzak segment zločina u logorima Srednje glazbene škole u Zenici, KPD-a Zenica i dijela općine Bugojno, pri čemu su zapovjednik 3. korpusa Enver Hadžihasanović i zapovjednik 7. muslimanske brigade Amir Kubura pravomoćno osuđeni na izrazito blage, gotovo simbolične kazne (3,5 godine, odnosno 2 godine zatvora). Načelnik Glavnog štaba Armije BiH Sefer Halilović u potpunosti je oslobođen optužbi za zločine i logore nad Hrvatima u sjevernoj Hercegovini. Zapovjednik Glavnog štaba ABiH Rasim Delić izuzet je od bilo kakve odgovornosti za logore nad Hrvatima te je osuđen isključivo za okrutno postupanje u logoru Kamenica 1995. godine. Cjelokupan politički vrh predvođen Alijom Izetbegovićem, kao i ključni nositelji vojno-političke vlasti u općinama s najzloglasnijim logorima poput Bugojna, Zenice, Travnika, Konjica, Jablanice i Mostara pred međunarodnim sudom nikada nisu ni optuženi.
Iako su službena tijela HR H-B, vojna tužiteljstva i udruge hrvatskih logoraša već tijekom samoga rata, a napose u poslijeratnim godinama, pedantno dokumentirale težinu i razmjere počinjenih zločina te podnosile detaljne kaznene prijave — s neoborivim materijalnim dokazima o zapovijedima za uspostavu logora ta je građa pred Haaškim tužiteljstvom, a kasnije i pred pravosuđem Bosne i Hercegovine, uvelike ignorirana. Zbog takvog selektivnog pristupa stvoren je historiografski i pravno neodrživ narativ koji izbjegava utvrđivanje sustavne naravi logora Armije BiH. Upravo zato ova knjiga služi kao neoboriva dokumentacijska podloga i trajni podsjetnik da ratni zločini ne zastarijevaju te da bez potpunog i nepristranog procesuiranja svih odgovornih ne može biti iskrenog pomirenja niti izgradnje trajnog povjerenja na ovim prostorima.