Eklektični konglomerat okolištaraca, klimatskih alarmista, neomarksista, LGBT-inicijativa, pobačajnog lobija, Pupovčevih Srba, antifa,[1] kulturne kvaziavangarde i propalestinskih aktivista progrickali su si put do svih glavnih hrvatskih medija, te se velikom dijelu javnosti nametnuli kao najprodorniji, najpiskaviji glas kritike svakog nereda koji se može pripisati nekome iz orbite Andreja Plenkovića. Mnoge od njih brižno koordinira i bogato financira sekta Možemo!, koja upravlja proračunom od tri milijarde eura u Zagrebu. To je 8% ukupnog proračuna Republike Hrvatske, piše Boris Havel za Hereticu.
Organiziranost i žestina s kojom su udarili na HDZ zbog nezakonitog gomilanja smrdljivog otrovnog otpada u Gospiću u vrijeme mandata glavnog državnog inspektora Andrije Mikulića, kao malo što dosad pokazuje da je sljedeći cilj koji vide zaposjedanje države i državnoga proračuna.
Sudeći po dosadašnjim obrascima izlaska Hrvata na izbore, to bi im moglo i uspjeti. Primjerice, ako se sljedeći parlamentarni izbori raspišu u vrijeme nekog blagdana spojivog s vikendom. Dok radni narod nekamo trkne na zasluženi odmor, u neposrednoj blizini glasačkih mjesta ostat će oni koji će se toga odmora odreći očekujući izdašniji plijen: vlast i pare. U svojim izbornim jedinicama ostat će članovi sekte, partije, nevladinih udruga te s njima umreženih nakupaca, mešetara, kulturnjaka, asistenata i perpetualnih docenata rodnih studija. Između njih i glasačke kutije ispriječiti se ne će ništa. Ne samo produženi vikend, nego ni puno veće zaprjeke: potres, požar, poplava, cunami.
Do kutije će, budu li morali, četveronoške. Zaustaviti ih ne će mamurluk, opijati, gripa, sida ni ebola. Zatreba li, nosit će ih drugovi, kao što su jedni druge nosili u mitovima o Neretvi. Uz svakog člana sekte, partije, udruge i umreženih, dolaze oni koji ovise o njihovu političkom probitku; svi koji se nadaju da će se poslije izbora okoristiti odrescima ili mrvicama sa stola. Mnogi od njih, ne ukrcaju li se na sektaški brod, potonut će; neki zbog podkapacitiranosti, neki zbog nekonkurentnosti, neki zbog neobrazovanosti, neki zbog preobrazovanosti u vještinama koje nikome ne trebaju (poput rodnih, queer, postjugoslavenskih i mirovnih studija), neki zbog tromosti i lijenosti. O kolikom broju je riječ? Neprocjenjivom. Dovoljnom da se, u slučaju niske izlaznosti, bez njih ne mogne formirati vlast.
Strahujete li od apokalipse, zaboravite globalno zatopljenje, umjetnu inteligenciju, epidemiju, pandemiju, recesiju, zombije i migrante. Strahujte od parlamentarnih izbora na koje normalan svijet ne iziđe.
Zastrašujući primjer: Zagreb
Svi mi koji živimo u Zagrebu svakodnevno gledamo kako sekta već šestu godinu upropaštava hrvatski glavni grad. Podsjetimo se kako je Zagreb potonuo u aktualno distopijsko stanje. Na prve izbore za gradonačelnika nije izišlo 55% Zagrepčana s pravom glasa, a na prošlogodišnje čak 65%. Apsolutnu većinu u Gradskoj skupštini Možemo! i SDP osvojili su uz potporu samo 18,3% birača. Možemo! je Zagrepčanima obećavalo čist okoliš i čiste račune, a umjesto toga je pokrenulo kulturnu revoluciju koju kao da su osmišljavali Mao, Broz, Arafat i Kinsey. Milijuni eura gradskog novca dijele se udrugama koje promiču neojugoslavenstvo, partizanštinu, marksizam, palestinizam, gospodarsku stagnaciju (odrast), seksualne nastranosti, pobačaj i promjenu spola.
Istodobno se suzbija vidljivost konzervativnih inicijativa poput Hoda za život ili Dana sjećanja na progonjene kršćane, a Thompsonovi su nastupi u gradskim prostorima zabranjeni. Nezakonito ukidanje mjere roditelj-odgojitelj završilo je pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu. Dok je grad prepun smeća, smrad grize za oči, vegetacija buja kao u Amazonskoj prašumi, a kojekakvi stupići, zaprjeke i raskopine izazivaju prometni kaos, svi osim onih 96.590 Zagrepčana koji su glasovali za Mariju, mogu kriviti samo sebe. Zagrebačka, kako veli profesorica Mirjana Kasapović, ideologizirana biciklističko-kontejnerska diktatura, poziv je na buđenje čitavoj državi.
Besmisao lijevo-desne polemike
Bizarna opasnost koja se nadvija nad Hrvatskom (ali i drugim dijelovima zapadnog svijeta jer možemaštvo je bjelosvjetska franšiza poput scijentologije) otvara pitanje: kako je do ovoga došlo? Kako su likovi bez društveno korisnih znanja i vještina, koji su se donedavno valjali uz gradilišta i odlagališta, na platformi normalizacije nenormalnog, uopće približili vlasti? Ono što se već izdaleka dade uočiti jest da se ne radi o klasičnom lijevom pokretu. Tradicionalna politička podjela na lijeve i desne u ovom je kontekstu gotovo besmislena. S tradicionalnom ljevicom o puno je čemu mogao razgovarati i onaj tko se s njome ne slaže. Netko desnih, konzervativnih i libertarijanskih nazora odbacivao je ljevičarske ideje o povećanju poreza i širenju opsega državnog utjecaja na gospodarstvo, zdravstvo, obrazovanje, kulturu ili medije, ali nije mogao zanemariti postojanje njihove logike.
Slobodno tržište neusporedivo je bolje rješenje od svake socijalističke alternative, ali državni je nadzor u nekom obliku nužan; primjerice, kroz carine ili suzbijanje monopolâ. Izbor između društva utemeljena na osobnoj odgovornosti i socijalne države, iz desne se perspektive doima jednostavnim. Pa ipak, ne može se zanemariti logika prema kojoj onaj tko zaradi plaću ne bi trebao baš sasvim odlučivati hoće li ili ne će dio odvojiti za zdravstveno i mirovinsko osiguranje.
Država koja ubire poreze, ali je tu kad zatrebaju doplatci ima svoje prednosti. U Švedskoj je manje beskućnika nego u Americi. Oštra podjela na lijeve i desne postoji u teoriji, ali u osmišljavanju konkretnih politika na raspolaganju je širok spektar nijansi, o kojima se i tradicionalno lijevi i tradicionalno desni mogu suglasiti. Treba li propisati minimalnu plaću? Trebaju li radnici uživati zaštitu države i pravo sindikalnog udruživanja? Treba li postojati neki oblik opće zdravstvene skrbi? Treba li čuvati okoliš, pa i nauštrb privatnog vlasništva? Treba li postojati obvezno obrazovanje?
Treba li država financirati znanstvena istraživanja koja nisu profitabilna, ali imaju potencijal društvene koristi? Treba li država štititi manjine od samovolje većine? To su pitanja na koja će većina odgovoriti potvrdno, a onda će raspravljati o nijansama unutar svakoga od njih, te pristajati uz više lijeve ili više desne politike. Civilizirani je Zapad postigao napredak i blagostanje odvagujući alternative, balansirajući između krajnosti i pronalazeći optimalna rješenja. Iz društvenih i gospodarskih previranja Zapada izniknuo je dio populacije koji se grozi radikalizama.
On je uvelike zaslužan za dugoročno stabilna društva bez revolucija i prevrata, ali je i u stalnoj potrazi za poboljšanjima. Osnovna podjela između tradicionalnih lijevih i tradicionalnih desnih najbolje se može razumjeti kroz njihovo shvaćanje čovjeka. Sekularna je ljevica sklona optimističnom pogledu na ljudsku prirodu. U skladu s time vjeruje u moć organizacije, logike, volje i solidarnosti koji će s vremenom dovesti do savršenog društva. Naglasak stavlja na slobodoumlje i kreativnost.
Konzervativna desnica na čovjekovu prirodu gleda pesimistično i ne vjeruje da je savršeno društvo moguće postići. Uzima u obzir čovjekovu sklonost i dobru i zlu. Naglasak stavlja na izgradnju etične, moralne i odgovorne osobe kroz vjeru i tradiciju. U društvenim se pitanjima ljevica oslanja na idealizam i normativizam, a desnica na realizam i iskustvo. Cilj je i jednih i drugih postizanje razvijenog društva vladavine prava, u kojemu svatko slobodno ostvaruje svoj potencijal, i u kojem je prostor za suradnju širok, a za razgovor neograničen.
Svi ti lijevo-desni argumenti, politike i svjetonazori u političkom srazu s eklektičnim konglomeratom koji okuplja sekta Možemo! potpuno su besmisleni; slično kao kad bi tko pokušao objasniti koliko u litru vode stane Shakespeareovih stihova. Postavlja se pitanje, što uopće taj eklektični konglomerat drži na okupu? Euri su mu vezivno tkivo, ali koja mu je ideologija? Što je zajedničko Mreži antifašistkinja Zagreba, vrtirepima iz Parade ponosa, Teršeličevoj Documeti, Pupovčevim Srbima iz SDSS-a i portala Novosti, antifama, Zelenoj akciji i Studenticama za Palestinu? Što povezuje najrazličitije ideologije, koje su prije nekoliko desetljeća bile nezamislive u istom zboru, kao što su komunizam, homoseksualizam, džihadizam i klimatizam?
Totalitarni crno-bijeli svijet
Na teorijskoj razini svim je tim ideologijama blisko totalitarno crno-bijelo shvaćanje stvarnosti. Svijet promatraju binarno, u dihotomiji ideologije (fašisti-antifašisti), klase (kapitalisti-antikapitalisti), rase (rasisti-antirasisti), religije (kafiri-pravovjerni) ili ekologije (zagađivači-zatrovani). LGBT-zajednica u tu se teoriju uklapa naglavačke: ondje gdje svijet jeste binaran, oni smatraju da nije, pa umjesto dva spola vide četrdesetak. I Pupovčevi Srbi i antife vrlo su heterogen zbor, koji krasi ideološka nedosljednost: polažu karanfile u spomen na žrtve nacizma, ali uširoko zaobilaze spomen na žrtve komunizma; smeta im rasizam na drugom kontinentu, ali ne i antisemitizam u njihovom dvorištu. Bacanje kriške limuna čin je nacionalne mržnje, a srpski palež po Dalmaciji posljedica je pijanstva i klimatskih promjena. Nacionalizam Hrvata drže za pošast, a nacionalizam Srba i „Jugoslavena“ za vrlinu; zastupaju individualnu jednakost, ali grizu za svoja kolektivna prava. Njihova se binarna shvaćanja stvarnosti poglavito svode na pitanja je li unosno ili nije.
I dalje ostaje pitanje što je svima njima zajedničko u svakodnevnom društvenom aktivizmu? Kakve veze imaju Maz, prajd, Pusa i Palestina? Što zapravo spaja taj šaroliki zbor?
Parazitiranje i lešinarenje
Prvo što čovjeku pada na pamet je potraga za nekim pojmom, kojim ih se sve može obuhvatiti. Ali toga nema. Posljednjih godina u optjecaju je naziv „wokizam“, no njemu nedostaje preciznosti. Na hrvatskom zvuči razmjerno nejasno, a kako se povezuje s Hollywoodom i estradom, kadgod poprima prizvuk egzotike i glamura.
Ne objedinjuje ih nikakav svjetonazor. Dapače, besprincipijelnost toga zbora možda je najuočljivija u svjetonazorskim razlikama, koje su nepomirljive: feminizam i šerijat tumače svijet beskrajno različito. Ne objedinjuje ih nikakva teorija, nikakva ideja. Usprkos tomu, njihov je praktični pristup suvremenim antropološkim, društvenim i političkim temama iznenađujuće blizak. Ono što ih objedinjuje nije ideologija nego metodologija.
Ključna metoda njihova djelovanja jeste pronalazak žrtve neke nesreće ili nepravde, stvarne ili izmišljene, i nametanje sebe kao zaštitnika te žrtve i ispravljača njezine nepravde.
Svaka je žrtva upotrebljiva. Kadgod se radi o žrtvama rata (Merčep, Oluja), nesretnih okolnosti (Madina Hussiny) ili minulih režima (fašističkog, ustaškog), kadgod o nefunkcioniranju pravne države (korupcija, krediti u „švicarcima“), kadgod o osobnim tragedijama (obiteljsko nasilje, bolest, poremećaj identiteta), kadgod o problemima neke skupine (diskriminacija, rasizam) ili lokalne zajednice (iseljavanje, onečišćenje, nezaposlenost, nedostatak vrtića i škola), a kadgod i o uvezenim jadima koji s nama nemaju veze (kolonijalizam, imperijalizam, rat u Gazi).
Najkorisnije su nesreće koje objedine nekoliko kategorija. Najbolji okvir za isplativi aktivizam je udruga civilnog društva. Nakon što detektiraju problem ili žrtvu, članovi udruge se prikopčaju na fondove, osvajaju javni prostor i grade karijere. Pronađu krivca, nekoga tko možda doista jeste odgovoran (Bandić, Mamić, Pripuz, HDZ, HZZO) ili generičkog negativca kojemu se uvijek nešto može pripisati (muškarci, bijelci, navijači, nacionalisti, cionisti, policija, država, Crkva, kapitalizam, građevinski lobi, industrija otpada) i prionu kreativnom i konfliktnom obećavanju rješenja.
Neki se bave konkretnijim pitanjem poput sprječavanja gradnje crkve na Savici, potpaljivanja Trnjanskih kresova, organiziranja radionica o queer-seksu, promicanja prava migranata, stvaranja antikonzumerističkog prostora, protuizraelskim prosvjedima ispred MVEP-a, FFZGA i FPZG-a, Dana sestara Baković ili školom građanskog neposluha. Drugi se bave ispravljanjem kozmičkih nepravdi i obećavaju da će ukinuti siromaštvo ili promijeniti klimu. Nositelji tih djelatnosti obilato se financiraju iz zagrebačkog proračuna.
Samo tijekom 2024. Možemo! je udrugama s kojima je ideološki i interesno povezano isplatilo više od 620.000 eura.[2] Udruga Maz, opskurna marginalna skupina s nekoliko članova, od 2024. do lipnja 2026. za svoje je aktivnosti kroz koje promiče partizanštinu, primila preko 43.000 (četrdeset tri tisuće!) eura.[3] Homoseksualnoj udruzi Domino tijekom 2024. sjelo je preko 235.000 eura,[4] među ostalim i za promicanje arapskoga queera. Teško da je, zato što se Domino omastilo s četvrt milijuna eura, život homoseksualaca u Saudijskoj Arabiji postao ružičastiji.
Ekskluzivno za ovaj članak doznajemo da prihod udrugama i dalje raste, posebice gradskim ustanovama u kojima udruge vode glavnu riječ: Pogon i Novi prostori kulture. Od 426.977 eura 2024. godine, Pogon je 2025. stigao do 725.866 eura. Novim prostorima kulture proračun je skočio s 529.676 eura u 2024. na 1.178.100 eura u 2025. Najveći pak dobitnici u 2025. su bez konkurencije LGBT-udruge, pri čemu je Zagreb prajd 2025. dobio 56,88% a udruga Dugine obitelji čak 387,5% više nego 2024.[5]
Stanovnicima Zagreba zagrebačka je vlast nametnula apsolutno najviše stope poreza koje zakon dopušta lokalnoj zajednici; više nego i u jednom drugom gradu ili općini u Hrvatskoj. Parazitskim udrugama prikopčanima na taj proračun, amplituda porasta standarda leti u nebesa. Žrtve nasilja, diskriminacije, nepravde, korupcije, tragedije, rata, gladi, trovanja, zaostalosti, vrućine ili hladnoće u tim su milijunskim transakcijama samo paravan. Oni koji su se uzdali u zelene udruge da će im urediti okoliš, ostali su među najrazočaranijima. Osim ako utjehu ne nalaze u tome što se širi smrad, ali širi se i prajd.
Slučaj Gospić
Otrovni otpad koji truje stanovnike Gospića i Like za šaroliki zbor udruga dar je s nebesa. Dok Zagreb grca u stotinama ilegalnih deponija, nad čijom sanacijom ima ovlasti, Možemo! će predvoditi prosvjed protiv ilegalne deponije u Gospiću, nad čijom sanacijom nema. No Možemo! ne ide u Gospić da bi se išta saniralo. Ide u lešinarenje, slično kao što je lešinarilo oko Jakuševca. Nedugo nakon što su izveli medijski hvaljeni performans na najvećem zagrebačkom smetlištu, zasjeli su u najvažniju fotelju Gradskog poglavarstva i domogli se najizdašnijeg lokalnog proračuna u državi. Apetiti su u međuvremenu porasli. Nakon performansa u Gospiću, ni najvažnija fotelja Banskih dvora s pripadajućim vrhovnim proračunom ne doima se nedostižno.
U slučaju takvoga probitka, stanovnici Gospića i Like mogu računati na olakšanje slično olakšanju Zagrepčana nakon Bandićeve ere. Ne, ne bi se oslobodili smeća ni smrada. Ne bi im se pročistio okoliš, razbistrila voda, porastao standard, smanjila korupcija, uznapredovalo školstvo, moderniziralo zdravstvo ni popravile ceste. Ali bi se obogatili kontejnerima, biciklima i mrežom udruga civilnog društva. Procvjetala bi nesvrstana i opančarska kultura. Dobili bi ulicu Marka Oreškovića, šetalište Nade Dimić, kulturni centar Marije Bursać i gej paradu. Protuognjištarski ideološki preporod popravio bi i demografsku sliku. Novi Ličani iz Afganistana, Pakistana i Palestine već čekaju oko Bihaća.
_______________________________________
[1] Pusa; više u: https://heretica.com.hr/boris-havel-pusa-dzihad.
[2] Izvješće o dodjeli proračunskih sredstava Grada Zagreba udrugama povezanim sa strankom Možemo! u 2024. godini dostupno na: https://uimeobitelji.net/wp-content/uploads/2025/05/IZVJESCE-2025-web.pdf. Ovo je prvo istraživanje u kojem je sustavno istraženo financiranje udruga povezanih ili bliskih stranci Možemo!.
[3] https://transparentnost.zagreb.hr/hr/isplate/sc-isplate?datumOd=2022-01-01&datumDo=2026-06-18&mjesto=Zagreb&oib=85625941652. Za 2023. i 2022. podatci nisu dostupni.
[4] https://narod.hr/hrvatska/predstavljeno-izvjesce-uio-tomasevic-je-sebi-bliskim-udrugama-u-2024-godini-podijelio-4-870-29262-eura.
[5] Početkom jeseni udruga U ime obitelji i Luka Šarić objavit će i predstaviti „Izvješće o financiranju udruga povezanih sa strankom Možemo! iz zagrebačkog i državnog proračuna u 2025. godini“. Riječ je o nastavku rada iz 2024., a Luki Šariću zahvaljujem na ekskluzivnim podatcima za ovaj članak.
Tekst Boris Havel/ prenijeto s Narod. hr