Navijačko divljanje nije nikakav fenomen imanentan Hrvatskoj. U cijeloj Europi slično se događa, pa i u Nizozemskoj, domovini Ajaxa, gdje slična koreografija ne privlači pozornost. Ultras grupe od Engleske i Njemačke preko Italije, Španjolske, Poljske i Nizozemske redovito proizvode rasističke, antisemitske ili nacionalističke povike, pirotehniku, sukobe s policijom i međusobne obračune. Ajaxovi navijači, tradicionalno identificirani kao ‘Superjoden’ (Superžidovi) nisu izuzetak od pravila, njihova povijest također uključuje ekstremno nasilje i provokacije. U pitanju je šira europska patologija navijačke subkulture, u kojoj se rivalstvo često izražava najnižim mogućim simbolima. U navijačkom svijetu to je tako.
Ajax vs. Feyenoord
Najjači i najduži rivalitet u nizozemskom nogometu onaj je između Ajaxa i Feyenoorda, riječ je o ‘De Klassieker’ (Klasiku) ogledu. Ajaxovi navijači, posebno tvrda jezgra F-Side, već desetljećima sebe nazivaju ‘Superjoden’. Nije u pitanju službeni identitet kluba, radi se o ‘geuzennaam’ odnosno nadimku, koji su navijači prihvatili i pretvorili u simbol otpora i identitet, često uz izraelske zastave i Davidovu zvijezdu.
Kao reakcija, navijači rivala, a najviše i najdosljednije Feyenoordovi, desetljećima koriste antisemitska skandiranja protiv njih. Najpoznatiji i najčešći su: ‘Hamas, Hamas, Joden aan het gas’ (Hamas, Hamas, Židove u plin), zatim pjesme tipa ‘Židovi najbolje gore’ ili ‘My father was with the commandos, my mother was with the SS.’ Tu su i reference na Hitlera, te hissing zvukovi koji imitiraju plin, nacistički pozdravi i slično. Nije riječ o sporadičnim događajima, sve se dokumentira još od 1980-ih do danas, sve se pojavljuje redovito na utakmicama Ajaxa protiv Feyenoorda, ali i manje intenzivno protiv drugih klubova poput Utrechta ili ADO Den Haaga, što je zabilježeno i u studijama i izvješćima CIDI-ja, nizozemske organizacije protiv antisemitizma. Mora se kazati i kako Ajaxovi navijači svojim ‘Superjoden’ identitetom izazivaju tu reakciju, ali sadržaj i reakcije su klasičan antisemitizam, tu dvojbe nema.
Torcida i antisemitizam
Vratimo se sada na domaći teritorij. Antisemitsko skandiranje dijela Torcide pred utakmicu Hajduk – Ajax svakako nije ‘navijačka šala’ i nije nešto što se može gurati pod tepih. Pod uvjetom da su sve te parole zaista izgovorene svakako je riječ o sramoti i kažnjivom činu. Uglavnom, ciljana provokacija prema Ajaxovim navijačima bila je namjerna, policija je ispravno pokrenula istragu zbog kažnjivih povika i prizora s lijesom i pokličima koji pojačavaju dojam. Uglavnom, do ove točke nema spora, zlo treba imenovati zlom.
Širi kontekst događaja
Analizirajmo, međutim, malo podrobnije i konkretnije, pogotovo stavljajući događaje u širi kontekst. Do spora dolazi onda kada se pojavljuje moralni sudac ili suci. Recimo, Ivanka Toma i njoj slični iz hrvatskog mainstreama, ekspresno su, još prije svršetka utakmice, osudili ‘nezamisliv užas’ i najavili kako će biti još gore. To je njihov posao, osuđivati naime. Do problema dolazi kada isti ljudi, ili njihova ideološka i profesionalna okolina, desetljećima nemaju nikakav problem s romantiziranjem mega zločinca Broz Tita, čovjeka pod čijim je vrhovnim zapovjedništvom, nakon svibnja 1945. provedena jedna od najvećih masovnih likvidacija u Europi izvan nacističkih kampova.
Bleiburg, Križni putovi, jame i masovne grobnice od Slovenije preko Hrvatske do drugih dijelova Jugoslavije nisu ‘mitovi’ ni ‘revizionizam’, to su dokumentirani zločini. Tito je bio vrhovni zapovjednik i šef partije, odgovornost se ne može sakriti iza fraze ‘rat je rat’ ili ‘bili su kolaboracionisti’, a onaj tko danas poziva na kazne za navijačke povike, a istodobno je sudjelovao ili tolerirao desetljeća kulta Tita, nema moralnog autoriteta niti kredibiliteta za navedeno, to je pitanje elementarne dosljednosti.
Jedno zlo ne briše drugo, skandiranje o Holokaustu ostaje odvratno čak i ako ga osuđuju ljudi koji su godinama prikrivali ili relativizirali komunistička masovna ubojstva, ali upravo zato što su to radili njihova osuda zvuči lažno, selektivno i politički instrumentalizirano. A upravo takvi su najglasniji u osudi Torcide i njihovog performansa.
Selektivna osjetljivost
Problematika o kojoj je riječ nije samo pitanje povijesti. Isti krugovi koji danas pribijaju Torcidu na stup srama imaju, u značajnom dijelu, selektivnu osjetljivost i na suvremeni antisemitizam. Kad, recimo, apologeti Palestine, uključujući novinare i političke aktere bliske određenim strankama, skliznu u dehumanizaciju Židova, globalni antisemitizam, negiranje prava Izraela na postojanje ili relativizaciju Hamasovih zločina, glasovi osude su tiši, nijansiraniji ili potpuno odsutni. Možemo!, medijski meinstream i slične grupacije brzo traže sankcije za navijače, za vlastite simpatizere ili ideološke saveznike koji prelaze crvenu liniju, rezerva je daleko veća.
‘Trnjanski krijesovi’ nisu ‘simbol otpora’ u vakuumu, nakon ulaska partizanskih barbara u Zagreb uslijedila su odvođenja i masovne egzekucije Zagrepčana, na tisuće nevinih ljudi, pljačka i otimanje imovine. Ali navijačko skandiranje, koliko god bilo odvratno, ne proizvodi mrtve, a historijski kontekst koji neki danas brane ili prešućuju, proizveo je milijune mrtvih.
Odgovornost vladajućih
Apsolutna je istina da su za ovu trajnu moralnu i memorijsku paralizu odgovorne hrvatske vladajuće nomenklature, i to od osnutka Republike do danas. Po pitanju osude zla komunizma nije učinjeno ništa. Ništa. Od Tuđmana, preko Sanadera do sada Plenkovićevog HDZ-a, nije provedena lustracija niti se na bilo koji način obračunalo sa zlom Jugoslavenstva, niti su sustavno otvoreni arhivi. Niti je zločine imenovan pravim imenom na razini države, niti je srušen kult Tita tamo gdje je ostao.
Umjesto toga, toleriralo se, ponekad i poticalo, da se komunistički zločini i dalje relativiziraju, a njihovi i počinitelji i apologeti ostali su u elitama, medijima i institucijama. Danas moraliziraju oni koji su godinama šutjeli ili sudjelovali u šutnji zbog čega je javni prostor kontaminiran. Ne od Torcide, ne od BBB-a ili bilo koje skupine, nego od onih koji su imali vlast i nisu je iskoristili da raskrste sa zlom.
Grijeh nečinjenja
Odgovornost vlasti leži upravo u tom nečinjenju po pitanju ujednačavanja stavova oko zločinačkih ideologija. Nacizam i fašizam su, s pravom, osuđeni kao apsolutno zlo. Njihovi simboli su zabranjeni, njihovi zločini su dio obveznog obrazovanja, njihova ideologija je tabu. Međutim, u Hrvatskoj komunizam, unatoč silnim tisućama žrtava ostaje u sivoj zoni, njegovi simboli, pjesme, vođe i narativ i dalje imaju društveni prostor. Vlasti su imale priliku i obvezu izjednačiti osudu, ali nisu. Sanaderov HDZ je, umjesto lustracije i jasne distinkcije, često birao kontinuitet i kompromise s nasljeđem, Plenkovićev HDZ je nastavio liniju. Rezultat je asimetrična memorija, jedna ideologija je trajno stigmatizirana, druga se i dalje može relativizirati ili prešutjeti. To nije neutralnost, to je nečinjenje koje proizvodi licemjerje.
Tko nas je otrovao
Javni prostor u Hrvatskoj nije kontaminiran niti od Torcide, BBB-a, Ultrasa, Tornada ili bilo koje navijačke grupacije. Kontaminiran je od onih koji su desetljećima odlučivali što je ‘prihvatljiva’ povijest, što se smije reći, a što je ‘revizionizam’. Kad isti ljudi danas glume vrhovne moralne suce, rezultat nije čišći diskurs, rezultat je daljnji gubitak povjerenja. Ako se zaista želi povijesna, identitetska, kulturna ili bilo koja druga dekontaminacija, treba krenuti od onih koji su imali platformu, utjecaj i moć da oblikuju sjećanje, a ne od navijača koji, koliko god bili primitivni, nisu pisali udžbenike, vodili televizije niti gradili kult ličnosti klasičnog ratnog zločinca, jednog od najvećih u novijoj svjetskoj povijesti.
Treba krenuti od vlasti koje su imale mandate da provedu ujednačavanje osude zločinačkih ideologija, a nisu. Treba krenuti od medija koji su nečinjenje legitimizirali. Antisemitizam treba osuditi bez iznimke, ali osudu koja dolazi iz pozicije selektivne memorije i dvostrukih standarda nitko ozbiljan neće uzeti za ozbiljno. Dosljednost nije opcija, ona ili vrijedi za sve, ili ne vrijedi ni za koga. Sljedbenici jugoslavenskog narativa događaje će iskoristiti kako bi i dalje gurali svoju agendu i poklič ‘Smrt fašizmu’, iskoristit će navijački incident da obnovi stare linije podjele, da opravdaju vlastitu selektivnu osjetljivost i da zaštite prostor u kojem komunističko nasljeđe ostaje izvan pune osude. To je predvidljivo. Jer, dok god vlasti ne učine ono što su odavno morale, ujednačiti stavove prema zločinačkim ideologijama, takva instrumentalizacija će imati plodno tlo.