|don Ivan Ćubelić, župnik
Svaki nam odlomak evanđelja svjedoči koliko Isus voli ljude. Jednog je dana čudesno nahranio mnoštvo nazočnih slušatelja, prijatelja… Umnožio je kruha i ribica, srdaca i ruku koje će svima donijeti hrane da nitko ne bude gladan. Nije mu dosta propovijedanje i slušanje. On sanja novi svijet solidarnosti i pomoći slabima.
Kad se snoćalo, naredio je apostolima da krenu na drugu obalu, lađom preko mora. A Isus? Teško mu je ostaviti ljude. Polako se oprašta s njima, kao da svakom želi pružiti ruku, zagrliti i poljubiti prije oproštaja. Potom ostaje sam. Želi s Ocem podijeliti radost i osjetiti njegov zagrljaj: Da, Oče, tebi je sve moguće! Potom još dugo moli za ljude, za prijatelje koji će u svijetu biti svjedoci Božje ljubavi.
Pred zoru osjeća potrebu da se vrati svojima. Apostoli su odmakli već daleko, boreći se s valovima protivnoga vjetra. Učenici su primijetili da im se približava s prvim zrakama sunca, hodeći po moru. Petar mu dovikuje svoju želju: Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi! Isus ga poziva: Dođi!
Čudna je ta Petrova vjera. Kao da želi Isusa iskušati istim riječima napasnika iz pustinje: Ako si ti Sin Božji, baci se dolje, uhvatit će te anđeli… pokaži se moćan, pa će mnoštva krenuti za tobom, zaboravi ludost križa, to se tebi ne smije dogoditi…
Petrova je želja nalik vjeri mnogih ljudi, svih vremena. Prvi dio je odličan. Upire pogled u Isusa i moli: Zapovjedi mi da dođem k tebi… da idem Bogu! No, zatim griješi tražeći čudesa. Htio bi da njegov put bude hodanje po vodi. Kao da je to nešto važno. Čemu bi koristila takva predstava koja je sama sebi smisao, samodokazivanje bez ikakva ploda, čudesa koja ne donose nikakvo dobro ljudima? Baš suprotno od onoga što se je dogodilo dan prije s kruhom i ribama.
Ovo čudo ne vodi dobru cilju, ubrzo sve kreće u krivo i Petar počinje tonuti. Što se je dogodilo? Promijenio je smjer gledanja. Njegova pažnja više nije usmjerena na Isusa nego na vjetar, ne gleda više lice Spasitelja, nego tamu i valove. Vjera je davala snagu, a sada strah koči i blokira. Pogled na Milosrdnog podiže, a okretanje vlastitim manama i grijesima obeshrabruje… Tada dolazi krik obraćenja. Krik u noći, u oluji, u vrtlogu koji guta: Gospodine, spasi me! Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: Malovjerni, zašto si posumnjao? Strah se je pretvorio u zagrljaj.
Petar je očitovao slabost vjere. Ne u času kad propada u more, nego već na početku kad Isusa iskušava tražeći čudesne znakove po kojima će doći Bogu. Petre, doći ćeš ti svom Gospodinu ali ne po moru blještavih čudesa, nego trnovitim putom milosrdnog Samaritanca. Doći ćeš Isusu sljedeći njegov način života, po stazama koje vode do srca ljudi.
Petar, simbol svih vjernika, naučit će hoditi prema novom svijetu ne silom varljivih čudesa, nego ljepotom obične vjere i izvanrednom snagom svakodnevne ljubavi koja se ne predaje.