Zelenski je veći problem NATO paktu (Amerikancima), nego Rusima
“Treba mi streljivo, a ne vožnja”, odgovorio je predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski na američki prijedlog da ga izvuku iz Ukrajine, a time doveo NATO pakt (Ameriku) u poprilično neugodnu situaciju.
Zašto?
Zato što se njegovim, sad očigledno junačkim činom, rat produžava i nitko ne zna niti koliko će potrajati, niti kako će završiti. Iako je Rusija strahovita vojna sila, ni Ukrajina nije lak zalogaj, i zbog svoje veličine, i zbog relativno masivnog raznovrsnog naoružanja kojim može Rusiji, uz neizostavan voljni moment, nanijeti strahovite gubitke.
Imala je Rusija problema i s daleko manjim i slabije naoružanim državama pa zašto ne bi imala i s Ukrajinom? No, vratimo se na Zelenskijev otpor Americi. Mislite da sam pogriješio? Nisam. Zelenski je pružio otpor Americi odbijanjem da napusti svoju vojsku i svoj narod i sad, dobro, ne sad, ali s vremenom, kako rat bude trajao, postavljat će se sve češće pitanje zašto oni koji su ih doveli do ovoga ne pomažu ukrajinskom narodu, osim što laju na Ruse sa sigurne udaljenosti i kradu im milijarde dolara, odnosno kradu kome god stignu, a tko je Rus makar porijeklom?
Ovo je scenarij koji Amerika definitivno ne želi.
Primjer je i Afganistan koji je šaptom pao, pogodite tko je izvukao afganistanskog predsjednika i pobočnike već u samom začetku rata, nakon povlačenja NATO pakta? Koja će se vojska boriti za svoju državu ako predsjednik, Vlada i ministri pobjegnu u startu? Kad predsjednik pobjegne sve se ruši kao lego kockice.
Da je rat u Afganistanu potrajao, postavilo bi se pitanje izdaje saveznika koji nisu pomogli niti u šestom mjesecu rata, primjerice. Ali, ako sve padne u par dana onda, ono, “Eto, baš nam je žao, ali trebali ste se jače boriti, a mi bi vam pomogli!” Malo sutra! No, da se taj scenarij ne dogodi i da se ne razotkrije licemjerje, i izdaja, prvo se organizira bijeg predsjednika i Vlade, i stvar gotova, “A mi eto nismo stigli vama pomoći, a bili bi rado.”
Dakle, Zelenski sad napravi problem, ne znaš komu veći, Amerikancima, impotentnoj EU ili Rusima?
Sjećam se 91. taman sam krenuo iz vojarne u Perušiću kad se odjednom stvori desetak nepoznatih vojnika na ulazu, a jedan mi veli: “Daj pušku”, ja automatski podignuh pušku prema njemu, “ne pada mi na pamet”, rekoh, u sebi razmišljam ‘što je ovo, tko su ovi da meni oduzimaju pušku u sred rata, u mojoj vojarni?’
Čak mi prostruji da nisu možda preobučeni četnici?
Na to ovaj reče: “Ma dobro nema problema, samo je spusti”, i ja spustih pušku prema dolje, a oni se razmaknuše i ja gledam u predsjednika Tuđmana u uniformi, dva metra ispred mene.
Taj osjećaj!
Ovo ispričah čisto da vidimo razliku između predsjednika koji leti/bježi prema Americi, dok ti krvariš i svaki dan sahranjuješ prijatelje koji dadoše život za svoju zemlju i narod (afganistanski), i predsjednika koji te obilazi na bojišnici, a svaki trenutak može doletjeti granata i on zajedno s tobom poginuti (Tuđman, Zelenski).
Država kojoj je hrabar i mudar predsjednik na čelu, u najstrašnijim trenutcima može sa svojim hrabrim narodom izvesti čudo i zaustaviti stostruko nadmoćnijeg neprijatelja, kao što smo mi zaustavili u onom trenutku stostruko nadmoćnije JA i velikosrpske horde, tako, ako Bog da, mogu i Ukrajinci zaustaviti ruske horde.
Zelenski je odbio napustiti narod i vojsku (na “prijateljski” nagovor “saveznika”) i tako promijenio tijek povijesti. Gdje će i kako sve to skupa završiti zna samo dragi Bog, ali, jedno je sigurno – sreća često prati hrabre, kukavice nikad!
Piše Stjepan Štimac