Piše Vanja Zlatović
Putin više nije zvijezda, u pantheonu prvosrbijanstva, već dugo je u statusu sunca, a kako i ne bi. Pa šovinizam s komunističkom ikonografijom je temelj posttitovske srpske samosvijesti, a i one prije, ne samo rankovićevske. Ideja pravoslavnog oca sa 6000 nuklearnih bojevih glava…. to je privlačnije od svega, a on i ne sudi raznim Romićima kad ubiju opozicijskog novinara ili urednika.
Evo i Z na tenkovima, četnici su stavljali Z uz ime onoga koga će smaknuti, najčešće nožem, domaćinski i s vještinom “nećeš ni da osetiš”. Eto, kaže i meni jedan, onako prijateljski, znaš (druškane), ti bi trebao paziti što pišeš, za čas su oni tu. Već su tu, kaže. Pa što misliš da ja to ne znam, odgovorim mu, ali znaš, i mi smo tu, što god to značilo.
Ne trenirajući scene iz holywoodske interpretacije spartanske neovisnosti pred Perzijom, više u bazenu mitteleuropske tjeskobe, svaki pojedinac, pa i sredina, bira kako će se nositi s prijetnjom pred nama, eto, ja mislim da smo na razne načine zadani.
Ali taj mural na fotografiji djeluje mješavina Arkana i Boleka iz crtanog filma, ima nešto i Putina, ne kažem, samo mu je pobjegla grimasa koja kaže dvoje – i ne ide mi baš, a i život koji nudim Srbima nije sasvim takav, kakav oni vole. To je život pod opsadom, fantazmagorički glup, kao tekstovi Informera.
Pa upućujem parafrazu znamenite izjave iz Vidimo se u čitulji, male, gotovo apokrifne svetinje milomirmarićevske subkulture – sam biraš, brate, kako živiš.
Nonsens, taj je film trebao imati poruku ispraznosti, a postao je inspiracija. Srbi, držite se, sami birate kako živite.