Povijest se upravo pojednostavljuje pred našim očima, braćo i sestre, i nekako se čini kako bi u budućim udžbenicima između 1945. i ovih proljetnih nekoliko tjedana 2022. moglo, zarad simplifikacije stajati jedno veliko ništa, polstoljetna rupa, pauza historije, trening između dvije utakmice posljednjeg kola upravo završenog vjekovnog globalnog svjetonazorskog prvenstva Istoka i Zapada.
Uskoro će fajrunt te će se, reklo bi se po svemu, podvući crta, zadnje razmeđe civilizacije, linija vjerojatno na rijeci Dnjepar, baš nekako poviše onih galipoljskih kostiju hrvatskih vojnika iz Prvog rata – kojih je više tamo izginulo nego u tri-četiri Domovinska (ali to je druga priča) – kažem tamo negdje, posred najveće europske žitnice, par desetaka kilometara zapadnije ili istočnije, svijetu svejedno, jedino nije svejedno našoj ukrajinskoj braći.
I tko gdje završi, desno ili lijevo, tamo za vazda ostaje: jednima Facebook, drugima moskovska Pravda, jednima Tik-tok ficleki od 13 sekundi, drugima Putinovi govori dvaput mjesečno od nekih jedva 90 minuta. Napravit će se razgraničenje, medijsko i političko, ideološko i kulturološko, a na terenu bodljikava žica vjerojatno i sa strujom obostranog naboja: s jedne strane iz termoelektrane na muljavi crveni ruski dizel, s druge napajana čistim i prozračnim vjetroelektranama s Baltika, a možda se čak, tko zna, digne i prava zidina, čemu sam osobno sklon, preferirajući hladan kamen i prirodne materijale, koji su uvijek podesniji da odijele čovjeka i govno, barbare i uljuđenu čeljad.
Bilo kako bilo, nesretnim Ukrajincima će svijet morati, ako ništa, barem biti zahvalan kad sve završi makar na jednoj stvari: pomogli su u orijentaciji, centrirali su mnoge nacije, smjestili narode i pojedince gdje pripadaju, čak i one najsmotanije poput Hrvata nekako čini se usmjerili.
Lako je to odlučiti, historija se trenutačno prozire kao bluza kafanske pevaljke, tko ima oči taj vidi, sve se svakomu nudi, žutoplavi cvijetak u kosi ukrajinskih ljepotica ili čizma sovjetskog trećepozivca, izaberi.
Ako mene pitate, ja sam na pravom mjestu: oduvijek radije na Zapadu gdje pamet doduše kopni, nego na Istoku gdje ju zabranjuju, canceliranje još uvijek ima nesumnjivih prednosti pred dekapitiranjem, nedostupnost accounta pred umlaćenjem sovjetskim kundakom.
Tradicionalno gledano: uvijek je bolje zapaliti žižu na travnjaku Sorbone i buniti se protiv ni-sam-ne-znam-čega, nego tražiti trunkicu slobode na trgovina despotskim pa da te dan kasnije kad se meso skori, ročnici sa petokrakom iščačkavaju između tenkovskih gusjenica!
Ma, bolje trpjeti i taj okrutni ban na Facebooku i dva tjedna nego da te trojica u šubarama unose u vlak pa iza Urala gdje se govno u stražnjici smrzava za života objašnjavaj na koga si mislio druškane moj pod tim “botoksirana pizda”.
Biramo, valjda svi to znamo. između Moskovskog patrijarha koji vjeruje kako Putinove rakete doista razlikuju pedere i smjerne ortodokse, kako se borba protiv abortusa ostvaruje najbolje ispaljujući bombe po ukrajinskim rodilištima i naših časnih otaca, uzoritih predaka između kojih se istinabog utrpalo par generacija ništarija koji nam još vladaju, biramo između smotane Unije i senilnog čiče u Bijeloj kući i kagebeovske iskompleksirane budalesine koja je čak postigla da će evo valjda i Vatikan po prvi put nakon onog nasrtaja komunista na Španjolsku krajem tridesetih morati reći koji su naši.
Zamislite, krvolok iživcirao i našega Papu, Argentinca s budističkim osmjehom oko čijih se perceptivnih kalibriranja podosta dvojilo. To je, kažem, taj svijet u kojemu je odjednom gadno ostati na krivoj strani željezne zavjese, poput trenutačno uzneorčenih Vučića ili Dodika jer jedna je jedina crta nadajmo se na ledini i svima je čini se više pun kufer, tih seljačina koji napasaju svoju stoku na tuđemu, i tih fora ost’o brat, rođo tvoj na drugoj strani pa bi sad puškom malo po nj! Ta, mnogo se svijet iživcirao u zadnja dva tjedna, moći protiv zla velike nema, ali obraz kao da mu se čini se pomalja i sve se evo razgraničava i kad ne možemo zajedno, svatko sebi.
Gotovo je prdonje prijetvorne svih fela i teško je vjerovati kako će i onaj Porfirije krenuti razbibrižno više u zračni desant u državi NATO saveza kao jesenas pod Cetinjem, iznenadivši Crnogorce živom zorom oko deset, deset i pol maksimalno – više tu nema “nitko ne sme da vas bije” niti se može računati na lokalne slabosti kad će Atlanski savez naplaćivati račune kome stigne kad već ne može kome treba danas tamo oko nesretnog Kiiva.
To mu ga je to: navijamo za Ukrajinu Hrvatske se stideći, stideći se ljutotravaša, dične ratničke hrvatske desnice koja se valjda još oporavlja, vida rane od one vate u nosu, pikičari maleni, mačići umilni u korpama neuka gazde koji prljavo rublje prljavim rubljima pokriva. Stideći se, također, hrvatske ljevice koja već dva tjedna skida rusko i srpsko ordenje s pidžame ujutro prije nego što u tom novom bolnom činu samopreziranja, ospe po medijima paljbu na sve što joj je drago, na svoju prošlost i budućnost.
Kriva je, otkriše, Azov postrojba, trkeljaju našavši ‘ajde bar nešto u protufašizmu koji im je jedino zanimanje, rata ne vidješe, ne znaju da lijevo-desno u bitkama poput ukrajinske zamjenjuje pogodak-promašaj i da nitko nije nikad iz rova vraćen zbog toga što broš nije upario s jaketom.
Da, jadno je čeljadi moja gledati onoga kukavnog ambidekstera gore na Pantovčaku, pouzdanika bivšega cara Plinija Prvog, raspamećenog do bezbrižja, lika koji je – a to je tek kuriozitet – guzicu u Domovinskom ratu skrivao u nekim briselskim uredima NATO saveza, a sad bi Varšavski pakt evo najradije sam-samcat obnavljao i još govori on nešto “neće podržati” poput vođe kakve čergaške kazališne trupe koja se za ljute bitke probija kroz zagorsko blato, kao u onoj Mimičinoj seriji o Matiji Gupcu, otprilike.
Dobra je i hrvatska vlada na drugom brijegu, anemija joj ima interkontinentalne domete, splašnjavanje borbenog proukrajinstva podudarilo se u dan s agresijom, s prvom puškom kremaljskom. Plin? Agrokor? Sberbank? Subvencije i olakšice … pa, pitaj narod bi li ispaštao za pravu stvar, Andrei! Iznenadit ćeš se! Ima valjda hrvatska država i neke časti, nije puka pučka kuhinja!
U nas državna administracija kao multiplicirani oblik kućnog budžeta, proširak obitelji iz sapunice: neudata kćer, luda tetka, zli zeti … ekonomisti kao partizanski ekonomi, posvemašnje briselašenje spram kojeg je ulično prosjačenje dostojanstven posao. Eh, da je Island devedesete imao takvoga, za njih bi mi znali samo po rukometu. I to smo mi! Mi čija polovica generalskog zbora na kazačok poskakuje – a da znaju da je ukrajinski stali bi – šinjelaši još crčkaju votku iz brka uskladištenu u Jugi, olinjale džukele iz kojih kulja JNA, Savez, Drugovi i Drugarice, jadnici koji su često uzoran Domovinski ratni put evo okončali u sovjetskoj grabi, jer to je, jebi ga, jače od njih.
A, najgori su ovi mlađi koji u jugoslavenske škole išli ni nisu, tipa Antiša Kotromanović koji doduše u nikakvu školu uopće nije išao, najprije diplomirao pa magistrirao, jedinstven slučaj čovjeka koji se prije zatekao za katedrom nego u klupi, a sad će valjda i doktorirati svojim vojnim analizama u kojima preteže žal za nekadašnjim sjajem Crvene armije a sve se začinja natuknicama tipa “moji moskovski izvori” pa se samo možemo nadati kako će u posve izvjesnom budućem znanstvenom radu te naznake dobiti u fusnotama odgovarajuće adresate, preciznije reference kako već pristaje doktorandima koji nemaju niske brojeve na članskim iskaznicama HDZ-a
To smo mi Hrvati. Gledamo povijest iz zadnjeg reda, čekamo rezultat na semaforu pa da se krene objašnjavati što i kako. Šutimo, misleći kako mučaljivost spašava, a šutnjom narod samo postaje manji od sebe i mi ne razumijemo kako hrabrost stoji na malima, kako je moć velikih hrabra sama od sebe.
Stoga bih uveo da svaki uglednik koji pristupa hrvatskom javnom prostoru bistriti ukrajinski pakao, svaki razgovor u studiju, članak, analizu ili nastup započinje pozdravom Slava Ukraini! [ˈslɑʋɐ ʊkrɐˈjin⁽ʲ⁾i].
To je minimum, kao križanje na vratima crkve, kao tupasta lozinka iz partizanskih filmova ako baš hoćete, važno je znati na kojoj si strani. To će boljeti mnoge, pojedine i odvratiti, ali tko te je zvao?!
Ima medija kojekuda, telefoni i interneti s Moskvom i Beogradom rade, samo naprijed! Tako i u mene odsad ovdje dolje u komentarima, na mojoj fejzbučnoj tarabi!
Pozdravi kad dolaziš dok ovaj rat ne prođe, makar raspravljali o Hajduku, prodavao maslinovo ulje ili pak opisivala kako si bez odjeće i baš mene trebaš ili štogigajaznam.
Slava Ukraini!