Načelnik stožera jednog od bojni 92. brigade ispričao je kako su on i njegovi suborci dočekali neprijatelja u rajonu Harkova i zaustavili ga doslovno na obilaznici u blizini grada, a sada ga uspješno guraju što dalje.
31-godišnji Vasyl istaknuo se u veljači 2015. u blizini Debaltseva. Tijekom žestokih borbi uništio je tri ruska tenka. To je omogućilo da se osigura povlačenje padobranske bojne. Za ovu herojsku bitku Vasilj Božok dobio je titulu heroja Ukrajine. I nastavio braniti zemlju. Svih ovih godina stjecao je iskustvo u vođenju, učio i u vrijeme sveobuhvatne ofenzive obnašao dužnost načelnika stožera jedne od bojni 92. mehanizirane brigade, koja nije dopustila ruskim okupatorima da zauzmu Harkov. To je bio cilj goleme kolone neprijateljske vojske, koja je 24. veljače prešla ukrainsku granicu.
Vasilij je o tome pričao u središtu slobodnog, ali osakaćenog grada. Heroj Ukrajine, kao i uvijek sramežljiv i suzdržan, bio mu je užasno drago što se ukrajinske zastave vijore nad gradom. S veseljem je rekao da mu je prije nekoliko tjedana bilo lakše probiti se u grad, jer je postrojba bila smještena u predgrađu. A sada se pomaknuo malo dalje, gurnuvši Moskovljane od Harkova. I čine sve da neprijatelja potisnu dalje, kako ne bi mogao uništavati grad topničkim granatiranjem grada, kao što je to bio slučaj ova dva mjeseca.
“ZAUSTAVILI SMO NEPRIJATELJA NA KRAJU. VIŠE NIJE MOGUĆE OTIĆI”
-Gdje je bila vaša postrojba na početku ofenzive?
-Blizu Kupjanska. Dodijeljene su nam granice na kojima smo morali odbiti neprijateljski napad – već su tada bili poznati vjerojatni pravci neprijateljskog kretanja. Bili smo u žiži. I od granice počeli smo uništavati neprijateljske kolone.
-Kako je kod tebe sve počelo?
– Ujutro 24. veljače stigle su rakete, ispaljene na “Tuču” kontrolne točke graničara “Topola”. I ove ogromne kolone opreme krenule su prema Harkovu. Naše jedinice su počele uništavati te kolone, ali su neprijateljske snage prevladale, morali smo voditi manevarsku obrana. Na taj način uspjeli smo spasiti naše postrojbe od gubitaka i udariti na neprijatelja.
– Morao si otići…
-Prvo u Kupjansk. Zatim još 10-20 kilometara od njega. Nakon što je jedna satnija uništila neprijateljsku kolonu, morali smo se povući jer smo imali gubitke. Nakon toga otišli su sve do Ševčenka, a sutradan – do Korobočkina…
-Koja vas je tehnika potisnula?
– Bilo je tenkova, oklopnih transportera i borbenih vozila pješaštva. Imamo oklopni transporter-4, snažan stroj s topom od 30 milimetara. Dodatno, ATGM-ovi “Stugna”. Ovim smo alatima uspješno uništili tenkove. Pucao – i tenk je otkinuo tenk. Posade su bile uvježbane, pa su sto posto iskoristile opremu i uništile neprijatelja. Plus oklopni transporteri su lakši za manevriranje. Ovaj stroj se kreće brzo i tiho. Možete se prišuljati neprijatelju. Tako da nitko neće primijetiti i nanijeti štetu.
-Je li ti drago da, iako se odvaljuješ, pališ neprijatelja?
-Nisu mogli ići kamo su trebali. Ove kolone nisu stigle do Harkova. Zaustavili smo ih u okrugu. Dalje je bilo nemoguće otići.
“NAŠA BRAĆA SU UNIŠTILI PUKOVNIJU ČIJI DIO JE OTIŠAO PREMA GRANICI, A DRUGI NAM ZAROBIO”
-Odgovorno, jer Harkov je iza nas.
– Neprijatelj je nastojao zaobići naše postrojbe, ne ući u borbu, odnosno napasti drugim putevima. Također su shvatili da je naša vojska već pripremljena. Rat traje već osam godina. Puno smo naučili. Stoga su se Rusi pripremali za ofenzivu, proučavajući rute kojima su napredovali. Dobro su poznavali ceste – obilazne i glavne puteve kojima se može doći do Harkova. Pronašli smo tiskane letke nekih ruskih vojnika – povijest Harkova i stanovništvo. S druge strane, zapisano je: mi nismo osvajači, nego oslobodioci. Nisu došli da pljačkaju, nego da pomognu…
-Zašto ste uspjeli zaustaviti Ruse kod Harkova? A kad ste shvatili da gube brzinu, snagu?
-Dogodilo se to zbog grešaka u logistici – završilo je nekoliko kilometara od granice. Ova oprema ostala je bez goriva, streljiva. Nitko ih nije opskrbio time. Mnoge kolone su se jednostavno zaustavile – nisu imale goriva za dalje. Bila je i zima, hladno, a to također povećava potrošnju goriva. Pokušali su zaobići naše postrojbe po poljima, a na takvom tenkovi troše i više. Sukladno tome, bilo je gotovo. Takve stajaće kolone uništavali su topništvo, tenkovi, “Jevelins”, “Nlova”. Korišteno sve raspoloživo. Naši “Korsari” pokazali su učinkovit rad na tenkovima.
-Bilo je teško sudjelovati u tim borbama kao načelnik stožera, a ne izravno u tenku?
-Stožerni rad – je organizirati komunikaciju sa svim postrojbama, kontrolirati gdje se one nalaze. Zapovjednik bojne zapovijeda, a sve se to mora držati pod kontrolom. Već imamo mlade, ali iskusne zapovjednike vodova i satnija koji žele učiniti nešto korisno za državu. Oni su prvi koji će uništiti agresora. Lijepo je ovo gledati, opskrbljujući jedinice svime što im treba. Osim toga, i ti su se dečki bili spremni dokazati, dokazati da su na svom mjestu. Za što su dobili nagrade.
-Možete li po drugi put dobiti titulu heroja Ukrajine?
-Dosta mi jednom (smijeh).
-Kako su se ponašali mještani?
-Najviše me se dojmila podrška stanovništva. Ranije mi se činilo da pola ljudi gleda prema Rusiji. Ali kad je izbio rat punog razmjera, svi su se predomislili. Pomagali smo, govorili kamo se Rusi kreću, davali koordinate, pomažući nam da otkrijemo neprijateljsku opremu. To nam je omogućilo uspješnije uništavanje okupatora.
-Do 24. veljače postojao je osjećaj da bi rat s istoka mogao zapaliti cijelu državu?
-Ne znam ni… Nisam razmišljao o tome. Radio je svoj posao sve ove godine. Ali činjenica da su Rusi otišli u Kijev, Harkov… To je, naravno, podmuklo i pogrešno. Stalno smo zvali poznanike na drugim odjelima, pitali što se u njima događa. I pokušali su uništiti neprijatelja kako se ne bi kretao po zemlji kako je planirano. Neprijatelj često nije očekivao naš odgovor, snažan odgovor. Kolona tenkova nas je napala kod Čugujeva. Dvije posade APC-a odmah su uništile dva tenka. I ta se kolona odmah povukla, okrenula se.
Sa sigurnošću mogu reći da one koji su napali Harkov već jedu psi i ptice. Isto se radi i s osvajačima kod Iziuma, jer ih tamošnji dečki također aktivno uništavaju.
-Ne stojite na liniji obrane oko Harkova, već neprestano potiskujete neprijatelja…
-Da, prema granici s Rusijom i prema Izyumu. Ovdje se ne povlače na svoj teritorij, kao što se dogodilo nakon što Rusi nisu mogli zauzeti Kijev. A sada se granatiranje grada odvija 24 sata dnevno. Možda će na nekoliko sati nastupiti naglo zatišje i opet… Stalno se nešto radi.
Tijekom našeg razgovora, Vasilu je rečeno da su vojnici njegove jedinice zarobili špijuna.
– Puno nas je zarobljeno kada je 1. bojna brigade jurišala na Malu Rohani i Vilhuvatku – dodaje Vasyl Bozhok. – Naši suborci su tu uništili čitav jedan puk, nakon čega se mnogo neprijateljskog ljudstva povuklo na našu stranu. Glavni dio je otišao prema granici, a dio – nama u zarobljeništvu. Prije nekoliko dana došao nam je njihov tenkista – dugo se skrivao u podrumu, u Rohanu. Ali nije izdržao, odlučio je odustati.
– Sam se predao…
-138. ruska motorizirana brigada. Stacioniran je negdje u blizini Sankt Peterburga, odatle su došli k nama da se bore protiv nas. Što su ovdje zaboravili? Inače, primijetili smo da su zamijenjeni, došlo je do rotacije. Samo su djelomično zamijenili rusku vojsku, također i mnogi borci takozvane “LPR-DPR”. Koliko sam shvatio, Rusi prebacuju svoje jedinice odavde na druga područja. Ali i tamo se uspješno dime. Naša je zadaća sada odbiti neprijatelja na sve strane, po cijeloj zemlji.
Violetta Kirtoka,/Cenzor.net