USTAV NIJE IGRAONICA, NITI JE REFERENDUM IGRAČKA
Nema ništa opasnije za viziju razvoja države, time i naroda, od pretvaranja dnevno-političkih odnosa u stratešku narav same države i državnosti naroda. Referendumska inicijativa MOST-a kolokvijalno prepoznata kao anti-stožeraška inicijativa, u biti je bila još jedan u nizu pokušaja da potpuno neprofilirane i nesposobne skupine aktivista, a ne političara tzv. velikim postupcima i pričama pokušaju svoju prizemnu perspektivu pretvoriti u ozbiljnu nacionalnu priču. Takve su redom bile inicijative, ne toliko po temama kojima su se bavile, koliko po ljudima nositeljima tih inicijativa, Narod odlučuje, protiv Istanbulske, protiv Eura, prije toga inicijativa Živog zida o financiranju stranaka, pa opet tzv. izborna inicijativa Željke Markić i niz drugih.
Uočljivo je da se iste skupine ljudi, često s istim personalnim nositeljima, a pogotovo s istim aktivističkim i u principu negativističkim profilom pojavljuju u svim tim inicijativama, a da su sve u konačnici programirane tako da suprotstave navodni narod i vlast, gdje se na kraju priče sve svodi na stavove i agendu koju ne treba dokazivati, nego samo do besvijesti ponavljati – vlast ne valja, ne daju nam, nenarodna su vlast, kradu nas, lažu nas, a mi eto valjamo, mi smo po definiciji dobri jer želimo promjene i to želimo u ime naroda.
Takve inicijative uvijek imaju zvučne pojmove u sebi, zvučne parole kao što su “narod odlučuje”, “nenarodna vlast”, “pravda”, ” jednaka prava svih”, “suverenitet naroda” i sl. U galami koja se pri tome stvara, malo tko ozbiljnije razmišlja o samom sadržaju takvih ad hoc pokreta, pa se ne uočavaju ni goleme suprotnosti između proklamiranih ciljeva i sadržaja samih inicijativa, do te mjere da se u toj silovitoj kakofoniji usmjeri narodna politička energija u potpuno krivom smjeru, kao što je bilo s uspješno provedenim, a s aspekta proklamiranog cilja iznimno neuspješnim referendumom o braku, koji je umjesto ustavne preventivne definicije obitelji definirao društveni konstrukt braka, a obitelj ostavio potpuno nezaštićenu pred globalnim silovitim udarima na same temelje čovjeka. Na sreću, taj model nije uspio s tzv. izbornim inicijativama, koje su obje, naročito Narod odlučuje, nosile maligne klice protiv samih temelja hrvatske države i državnosti.
Nije iznenađenje da vladajući, tko god oni bili, iako se drugi put u sličnim društvenim okolnostima to upravo događa HDZ-u, reagiraju inicijativama ustavno-zakonskog karaktera na te referendumske pokušaje, nastojeći pronaći odgovarajući mehanizam kojim bi onemogućili takvo aktivističko divljanje. U takvim pokušajima vladajućih se skrivaju pogubnije opasnosti od spomenutih inicijativa.
Iznimno je opasno ići na uređenje pitanja referenduma, koje je definitivno nužno osmisliti i definirati puno kvalitetnije nego je regulirano, imajući pred očima lica Grmoje, Petrova, Željke Markić, Ilčića, Zekanovića, Pavličeka, Penave ili Sinčića, Kolakušića i Karoline Vidović Krišto, umjesto vizije dobre, funkcionalne i napredne države, koja će po prirodi stvari učiniti spomenute nemoćnima, a referendum zaštititi i afirmirati kao nacionalnu i društvenu dragocjenost.
Gore spomenute se ne smije zakonski onemogućavati. Njih pametna vlast i pametni ljudi koji imaju viziju države moraju onemogućiti podizanjem kvalitete politike, inicijativa, pravila, institucija i instituta kao što je referendum. Podizanje kvalifikacijskog pristupa nužnoj željenoj vrhunskoj razini odlučivanja o nacionalnim pitanjima u startu će isključiti egzibicionizam, banalni aktivizam i politikanstvo jer će, kao u kvalifikacijama u skoku u vis na Olimpijskim igrama na visini od 2,2 metra svi amateri i diletanti otpasti, a ostati vrhunski natjecatelji.
Pametna vlast, dobra država se tako štiti, a ne smišljajući mehanizme sprječavanja diletantizma i destrukcije, koji, kakvi god bili ti mehanizmi sprječavanja, idu na ruku diletantima, jer izlažu vrhunske institucije dnevno-političkim kampanjama i trajnoj potrošnosti do kompromitacije. A to jako strateški slabi državu i državnost.
HDZ je izvan svake sumnje u ovoj inicijativi redefinicije referenduma daleko više pred očima imao spomenute diletante nego viziju države. To se vidi u jako puno vrlo opasnih elemenata u ustavnoj, ali i zakonskoj inicijativi. Nema baš nikoga normalnog u Hrvatskoj, kome je bar pragmatično, ako ne i emotivno stalo, da Republika Hrvatska bude uređena i funkcionalna demokratska država, tko bi imao nešto načelno protiv podizanja razine legitimiteta odluka i odlučivanja, pa bi u normalnim okolnostima tu ideju HDZ-a trebalo pozdraviti i poduprijeti, ali to onda mora biti standard koji se uspostavlja za sve elemente upravljanja državom. Izuzetaka ne smije biti, a pogotovo neravnoteža, koje s jedne strane ne možemo primijeniti na legitimitet državne vlasti, a nastojimo na legitimitet referendumske odluke. Kao i ideju da se referendum, kao demokratski biser krajnje vrijednosti ne kompromitira dnevno-političkim sporovima tipa odluka Vlade, zatim da se u kaotično stanje građanskih inicijativa s prikupljanjem i zaključenjem potpisa ne uvede red i institucionalni nadzor, što se mimo očite, vrlo plašljive namjere u prijedlogu Zakona ne vidi, gdje i dalje ostaje surogat samoupravljanja i odgovornog slobodnog odlučivanja.
Prijedlog Zakona inače nosi sobom gomilu nelogičnih i opasnih nedorečenosti, nesuvislih i karikaturalnih prijedloga, uz vrlo čudan iskorak uvođenja ne-državljana u procese odlučivanja.
Nema ništa logičnije od toga da Ustavni sud prije početka igara utvrdi jesu li igre u funkciji razvoja i afirmacije temeljnih ustavnih vrednota ili njihova karikatura. Ništa nema logičnije od uvođenja reda u financiranje referendumskih inicijativa, jer je to uz ostalo i sigurnosno pitanje. Sve je to nužno.
No, otvaranje načela legitimnosti nameće pitanje ravnoteže legitimiteta u svim nacionalnim pitanjima pa bi uređivanje kvoruma referenduma moralo biti konzistentno i uravnoteženo na sve odluke i odlučivanja, odnosno vladanja, pitanje temeljnih vrednota nameće konačno preispitivanje stvarne kvalitete tih vrednota sa stajališta hrvatske a ne neke univerzalne i fiktivne države, pitanje definicije država iz članka 1., Ustava se također silovito nameće kao problem, s nužnim posljedicama interpretativnosti i definicije države i ovakvih deset vrednota iz kojih nužno proizlazi radikalna promjena aktualnog Ustava jer je neprincipijelno uzimati te vrednote za neke buduće stvari a zanemarivati otvorene suprotnosti kakve već postoje u Ustavu.
Ne može se spriječiti, ne smije se zapravo, Grmoju i Željku Markić ustavno-zakonskom zabranom referendumiranja o nekoj vladinoj odluci, to je svođenje države na njihovu razinu. Iznimno je opasno uvoditi tzv. zonu zabrane u referendumsko odlučivanje, jer su to koraci čije posljedice nitko danas ne može predvidjeti.
HDZ je morao pokrenuti ovu inicijativu, to je vrlo važno pitanje uređenja države, ali – morao je i mora to uraditi iz pozicije akcije a ne reakcije. Ovaj pristup nosi puno opasnih mogućnosti i stranputica, koje se sutra neće moći kontrolirati ni uz najbolju volju, jer će se postaviti pitanje – mogućnosti. Klasičan primjer dobre volje, isključivo stranačke vizije pred stampedom je bila promjena Izbornog zakona 1999. godine, koja je spasila HDZ, no Hrvatsku dugoročno paralizirala i učinila taocem marginalnih skupina i ljevice.
Tragikomično je, ali i poučno svakome tko hladne glave i s mrvicom znanja razmišlja o ovim pitanjima, bilo gledati i slušati reakcije tzv. desnice na ovu inicijativu HDZ-a. Ni jedne jedine ozbiljne kritike, ni jednog upozorenja, ni jednoga prijedloga, ničega. Samo – HDZ nas krade. Bože sačuvaj!
Baš zbog toga HDZ mora jako ozbiljno razmisliti o konceptu koji su predložili, jer ako imaju katastrofalnu oporbu, oni se ne bi smjeli ravnati prema njoj. To strateški razara Hrvatsku.
Marko Ljubić/Facebook