Pa šta ako se radi o silovatelju i ubojici? Pa šta ili – nikom ništa!!!

Piše Tanja Belobrajdić

Ne poznajem suca Ivana Turudića, iskreno se nadam kako ga neću ni imati “prilike” upoznati”. Hadezeovca Mislava Hermana, ne da ne poznajem, nego do ove „situacije“, jedva da sam za njega i čula. Ne pratim. Međutim, pratim ovih dana zbivanja oko kandidata za izbor za Glavnog državnog odvjetnika, pa nisam mogla ne čuti kako je kako je sudbeno vijeće VKS-a kojim predsjedava jedan od četiri kandidata za GDO, sudac Turudić, donijelo odluku da majci Mislava Hermana preinači bezuvjetnu zatvorsku kaznu u uvjetnu.

Ukratko, Vinka Luetić Herman osuđena je prije 9 godina u koruptivnoj aferi jer je primala mito. (Ne)djelo je počinjeno 2010. i 2011., nepravomoćna presuda donesena je 2015, a Vrhovni sud je presudu kojom je Vinka Luetić Herman osuđena na 16 mjeseci zatvora i oduzimanje 73.000 kuna potvrdio 2020. U travnju 2021. Vinka Luetić Herman se trebala javiti na izvršenje kazne, no tražila je odgodu, a prošlog ljeta je ponovo odlučeno da se mora javiti u zatvor. U međuvremenu ona je podnijela zahtjev za izvanrednim ublažavanjem kazne, što je zagrebački Županijski sud u travnju lani odbio, no onda se žalila VKS-u zbog bitne povrede odredbi kaznenog postupka, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i kazne, zatraživši ili da se tu odluku preinači u blažu kaznu s obzirom na iznesene olakotne okolnosti ili da se ukine i vrati na ponovno odlučivanje. VKS kojim je predsjedavao sudac Turudić, uvažilo je olakotne okolnosti – da je od sedamdeset tri tisuće kuna do sada vratila šezdeset i osam i da je danas riječ o 78-godišnjoj, prema priloženoj dokumentaciji – teško bolesnoj ženi koja do tada nije dolazila u sukob sa zakonom te joj je pravomoćna kazna od 16 mjeseci zatvora zamijenjena istom uvjetnom kaznom, uz rok kušnje od pet godina.

Ivan Turudić je na sjednici saborskog Odbora za pravosuđe, odgovarajući na pitanja članova Odbora i zainteresiranih zastupnika u svezi gore navedene odluke pojasnio razloge preinačavanja ove zatvorske kazne u uvjetnu, tvrdeći da nije znao o kome se radi, ali i da je znao, da se radilo o „nekoj običnoj osobi“, odluka bi bila ista, dodavši – „Pa šta i ako se radi o majci šefa zagrebačkog HDZ-a, pa šta??!“.

U Newsroomu, emisiji N1 televizije, ključne teme sa saslušanja kandidata za čelnog čovjeka DORH-a, s novinarom Domagojem Novokmetom, urednikom i voditeljem ove emisije, analizirala je odvjetnica Vesna Alaburić, koja je, između ostalog, kazala: “Malo ću braniti suca Turudića, nije on odluku donio, nego vijeće. Nije on mogao zloupotrebljavati poziciju” – istaknula je Alaburić. “Ako se ima na umu da je riječ od gospođi od 78 godina i koja je u lošem zdravstvenom stanju, onda su to elementi koji utječu na kaznu. Mislim da je tema od javnog interesa, da su članovi sudskog vijeća dužni dati dogovore, a na neki način bih se složila s Turudićem – pa što ako je majka HDZ-ovca – to ne smije biti ni olakotna, ni otežavajuća okolnost”. I tako bi, valjda, trebalo biti.

Turudić na saslušanju kandidata za šefa DORH-a o tome zašto je oprostio zatvorsku kaznu zbog korupcije majci šefa zagrebačkog HDZa Hermana: Pa šta ako je njegova majka? 

Turudić na saslušanju kandidata za šefa DORH-a o tome zašto je oprostio zatvorsku kaznu zbog korupcije majci šefa zagrebačkog HDZa Hermana: Pa šta ako je njegova majka? #n1info pic.twitter.com/jozAB0Ut9L

— Domagoj Novokmet (@DomagojNovokmet) January 17, 2024

Dobro. Ovdje bih stala s ovom „temom od javnog interesa“ i prešla na NE TEMU od bilo čijeg interesa. Naime, čitajući vijesti o „temi“, uočila sam kako su je prenijeli svi portali, kako mainstream, tako i ostali, manji, veći, a mnogi novinari, poput gore spomenutog Novokmeta, rasprave o Turudićevom „pa šta?“, prenijeli su na društvene mreže. Jednako tako, uočila sam da do tog dana, osim portala Direktno.hr za koji sam napisala tekst, premda je presuda donesena pet dana ranije, dana 12. siječnja ’23. o NE TEMI nitko nigdje nije objavio čak ni kratku vijest, a do danas ju je prenijelo tek nekoliko manjih portala. Jer ova NE TEMA ili nikog ne zanima ili nije „od javnog interesa“ ili ju je nečiji interes što manje spominjati, jer, znate, „okrenimo se budućnosti“.

A NE TEMA je, ako to nekoga uopće zanima, sljedeća:

Dana 12. siječnja 2024. godine na Županijskom sudu u Osijeku, Ivan Husnik, koji je prethodno u Srbiji odslužio petnaestogodišnju zatvorsku kaznu za ratni zločin počinjen na Ovčari, proglašen je krivim i za ratni zločin koji je počinio 1992. godine u Vukovaru, za što je osuđen na sedam godina zatvora.

Husnika je u srpnju 2022. na temelju raspisane međunarodne tjeralice Srbija izručila Hrvatskoj, jer je pravomoćnom presudom osječkog Županijskog suda iz 1997. u odsutnosti bio osuđen na osam godina zatvora zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Teretilo ga se da je, uz još petoricu okrivljenika među kojima je i njegov danas pokojni brat Michael Husnik, u okupiranom Vukovaru u travnju 1992. silovao tada 18-godišnju žrtvu, uz nazočnost njenog sedmomjesečnog djeteta preko kojeg su tijekom počinjenja ovog gnjusnog zločina prebacili kaput i njene sestre, šestogodišnje djevojčice koja je tada, također, seksualno zlostavljana. Nakon izručenja, Ivan Husnik tražio je obnovu postupka, koji je upravo završen nepravomoćnom presudom. Do pravomoćnosti presude produžen mu je istražni zatvor u kojem se nalazi od izručenja. Iako je Ivan Husnik proglašen krivim, brojni Vukovarci negoduju zbog preblage kazne za ovaj strašni zločin i nezadovoljni su dugotrajnim procesom.

Gotovo nitko od medija ne prati ovakve vijesti, u to sam se uvjerila još prije tri godine kad sam pisala o presudi kojom je na beogradskom sudu, Jošku Soldatoviću, pripadniku JNA, dosuđena petnaestogodišnja zatvorska kazna. Soldatoviću je suđeno za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, odnosno, ubojstvo devet civila koji su nakon sloma obrane Bogdanovaca zarobljeni u tom selu, a jedna je od rijetkih presuda za različite ratne zločine u Vukovaru i okolici koji su počinili pripadnici JNA „pod crvenom petokrakom“, jer su ih njihove službe pripisivale brojnim zločinima koje su počinile srpske paravojne postrojbe i teritorijalci, odnosno, pobunjeni lokalni Srbi i zato je upravo ona bila neizmjerno važna.

No, koga za to briga, pa šta?? Pa šta, ako je čak u Srbiji osuđen pripadnik JNA i time dokazana jedna od najlicemjernijih laži JNA? Pa šta, ako je monstrum Ivan Husnik, alias Ivica Atanasijević, dobio samo sedam godina zatvorske kazne, godinu dana manje negoli je prvobitno osuđen? Pa šta, što je silovao osamnaestogodišnju majku, i samu gotovo djevojčicu i nazočio seksualnom zlostavljanju njene šestogodišnje sestrice, a koje je počinio njegov brat? Pa šta, ako se radi o silovatelju i ubojici iz strjeljačkog voda na Ovčari, koga to zanima?

Govoreći o olakotnim okolnostima koje nikoga nisu zanimale, nije se naodmet prisjetiti još jedne presude koja se vodila na Županijskom sudu u Osijeku. Od petorice okrivljenih za zlostavljanje zarobljenih i ranjenih hrvatskih policajaca, hrvatskom pravosuđu dostupan je bio samo Milan Marinković, koji je 2014. godine pravomoćno osuđen na tri i pol godine zatvora. Nakon žalbe na presudu, kao olakotna okolnost pri izricanju tako niske kazne koja je s već niskih 3 i pol godine snižena na samo tri godine, uzeta je u obzir činjenica da je Marinković siromašan i ima staru i bolesnu majku. Dakle, Marinković nije bolestan, nego mu je mama bila bolesna. I nije imao novaca. Pa, eto. Nitko nije o tome pisao, zvao u studio na analize, pitao obitelj mučki pobijenih ili zarobljenih policajaca, što o tome misle, iako oni, odavno već u pravdu ne vjeruju, niti je traže.

Uostalom, pa šta? Nikom ništa. Baš nikom ništa.