|AUTOR: Angela Bonacin
Svako vrijeme nosi svoje probleme, a gdje se pojave problemi, nakote se i moljci kako bi izgrizli u potpunosti ruho epohe. Moderno doba u osnovi ne postavlja nikakva nova pitanja, samo se strovalilo na stečevinu onog „starog“. Podjele su identične, piramida postojana, što bi se reklo – što južnije to tužnije; trgovina je u punom zamahu, gospodari se osjećanjima, zrakom, vremenom i biološkim satom. Bezbroj ideja prohuji kroz naš emotivni sustav, a sve što u njemu ostaje jest osjećaj gubitka (nemoguće je probaviti neprobavljivo – zato se i zove neprobavljivo). U mahnitom kovitlanju ideja literatura je jednostavno počela pratiti trend brzine i relativizma. Danas istina nije baš na cijeni, zapravo je suvišna, ona je u ustima novopečenih proroka koji pokušavaju zgrnuti što više novaca – jednostavno zato što mogu. Radi se o prostituciji intelektualnog dobra, čime se nadoknađuje ono što ne uspijevaju popraviti tablete za sreću. Jeftina pomagala kratkog vijeka vrište s polica supermarketa.
Naslovi knjiga, bili bombastični ili ne, sugeriraju da je istina skrivena negdje ispod površine, nagovarajući konzumente da se opuste u svijetu magije i shvate da njihov jad ne postoji nigdje drugdje doli u stvarnosti. Naravno, čitanje je, tako plemenito obogaćivanje ljudske nutrine, uvijek predstavljalo bijeg od životnog zatvora, gdje se rijetko događaju magične stvari. Međutim, nikada do sada nije postojala ovakva poplava nadriliječnika koji svjesno zagađuju svjetsku književnost. Tako svaki mjesec doznajemo nove pojedinosti o Isusovu životu, njegovoj lozi, eventualnim ženama, princip Boga tumači se na bezbroj načina, a čini se da ni anđeli više nisu toliko tajanstveni: oni su tu i razgovaraju s nama, naravno jezikom opisanim u kupljenoj knjizi. Konstantno se kopa po masovnoj grobnici prošlosti i izvlače se novi spasitelji, a u sve to nije teško zaroniti, pogotovo kada sama stvarnost nije utješna.
Taj fenomen ne bi bio toliko strašan da nije naprosto vješto izveden trik koji umu onemogućava da svijet pogleda očima punim prezira i o njemu kritički prosuđuje. Inače je sve lepršavo, strastveno i nedokučivo, baš kao svijet iz sapunica, koji ne traži dodatno pojašnjavanje.
Za to vrijeme oko nas se događaju nešto ozbiljnije stvari, koje su opipljive ma koliko ih ignorirali, i manifestiraju se u materijalnoj sferi našeg postojanja. Nažalost, slijepi ljudi ne razabiru obrise takvoga svijeta, oni se radije utapaju u iluzijama.
Postavlja se iduće pitanje: možemo li kriviti ljude što pokušavaju uzaludno iscijeliti svoj osakaćeni emotivni sustav? Makar lažima. Tko donosi sud o tome što je istina?
Sjetite se one „money makes the world go around“, svaki put kad vas netko počne uvjeravati da ima trenutačno rješenje za vaš problem. Na jednak način pokušat će vam podvaliti čarobni jastuk za spavanje, knjigu za samopomoć, rastjerivač đavola, šampone protiv negativne energije, miris istoka, zapada, tajne postojanja, svemir promatran iz drugačijeg ugla, a nakon svega što pokupujete na tržištu, krajnji će rezultat biti porazan. Pa ti se ljudi školuju da bi vas varali, zar ne? Mislite da univerzalnu istinu možete kupiti na trafici za dvadeset kn? Nakon što nije postajala tisućljećima? Saberite se. Priznajte sami sebi da su vas prevarili, da ste više manje jadni jer ste čovjek u vremenima kada čovječnost nije na cijeni.
Doista, ne postoji ništa plemenitije od kakve lijepe misli koja na tren rastvori kišobran prkoseći oblacima. Ponekad je to jedino što preostane kada se poruše sve naše kule od karata. Ali ne izvlačimo iz mašte junake, jednako su stvarni kao i Popaj, i njihove se moći gase pritiskom na dugme. Ili zatvaranjem korica.
Hiperproizvodnja nebuloza samo je nusproizvod vremena u kojem živimo, a u kojem možemo ostati zarobljeni. Ili iz njega pobjeći. Danas je, kad je riječ o knjigama, na snazi iduće pravilo: što veći nazovi hit, to veći shit. Pravi pisci ostaju zapostavljeni pod navalom kvaziliterature kojoj je jedina svrha zatupljivanje masa, a zatupljena masa poželjna je u svakom sustavu jer ona ne preispituje očiglednu jadnu svakidašnjicu.
Epistula non erubescit.
|Gornji tekst je izvadak iz knjige “Prospi pješčani sat” Angele Bonacin