Biskup Šaško na oskvrnutim grobovima hrvatskih vojnika: Ovo je polje i dalje ispit svima nama, osobito nositeljima vlasti. Dok ovdje ne bude primjerenih obilježja, hrvatsko društvo nema pravo očekivati pomake prema boljitku. Ovo je polje svjedok protuhrvatskoga i protuljudskoga ‘gambita’.

0

Obilježen Međunarodni dan ljudskih prava na zagrebačkom groblju Hrvatskih vojnika 1941.-1945. Mirogoj.

Radi se o grobovima vojnika Drugog svjetskog rata čije su nadgrobne oznake uništile, a humke preorale pobjedničke komunističke vlasti, vlasti poznate po kršenju ljudskih prava.

Pozvali smo mnoge medije da upoznamo javnost o kršenju ljudskih prava u Zagrebu, nažalost nitko nije došao od novinara.

Je li to zato što se radi o poraženim vojnicima Drugog svjetskog rata ili se o njima mora pisati samo ružno, možda nemaju nikakva prava pa ni ljudska.

Radi se o kršenju ljudskog prava na obilježen grob, pravo na dostojanstvo čovjeka, pravo na mir pokojnika, pravo jednakosti svakog pokopanog vojnika Drugog svjetskog rata, poraženog i pobjedničkog, hrvatskog, jugoslavenskog ili njemačkog

Posebno skrećemo pozornost na članak 6. Opće deklaracije o pravima čovjeka koji kaže:

Svatko ima pravo da se svugdje pred zakonom priznaje kao osoba.

Protiv diskriminacije smo jer danas je takav dan, a trebalo bi biti i ostalih 364 dana u godini.

Za prava smo nacionalnih manjina, tu su pokopani i vojnici poražene vojske Drugog svjetskog rata koji su pripanici nacionalnih manjina, ističu organizatori.

Jedno od kršenja ljudskih prava je i prešućivanje kršenja ljudskih prava, a ima slučajeva i opravdanja kršenja ljudskih prava.

Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački
Uvod u molitvu na oskvrnutim grobovima hrvatskih vojnika
Groblje ‘Mirogoj’, Zagreb
‘Međunarodni dan ljudskih prava’
Petak, 10. prosinca 2021., u 11 sati

Cijenjeni članovi žrtvoslovnih udruga,
poštovani efendija Kreštiću,
dragi potomci i rodbino ovdje pokopanih,
dragi prijatelji, braćo i sestre!

1. Premda smo se prošle godine nadali da će konačno biti vraćeno dostojanstvo ovdje ukopanim ljudima, hrvatskim vojnicima, a ta je nada imala u sebi i stvarna utemeljenja; premda smo očekivali, a ta su očekivanja dobila i potvrdu u odobrenoj dokumentaciji za postavljanje pripadnih grobnih obilježja kao i za uređenje ovih polja, ponovno smo, kao i prošlih godina, donijeli svoju nazočnost i svoju molitvu u jednako izvanjsko ozračje.
Uz tu izvanjsku istovjetnost, krajolik naše duše sigurno nije jednak, jer se dodatno morao susresti s još jednim neispunjenim obećanjem, s još jednim povrijeđenim povjerenjem, s dodatnim razočaranjem i osjećajem izigranosti. S tim se osjećajem izigranosti hrvatski ljudi suočavaju iz naraštaja u naraštaj, a naš se naraštaj na njega, nažalost, već priviknuo i gotovo s njime pomirio; podnosi ga, pokušava ga pobijediti – i to najčešće i uspijeva umnažajući ožiljke – pobijediti ga očito nadom koja je jača, s pomoću smisla koji nadilazi svaku zemaljsku igru i izigranost.

2. Jedan od najprepoznatljivijih znakova hrvatskoga identiteta svakako je šahovnica. Premda je posebno oblikovana u našemu grbu, ona ljude koji ne poznaju sve detalje našega narodnoga i državnoga znakovlja upućuje na šahovsku ploču, koja nije nužno samo podloga za igru, nego se i ploča i igra mogu promatrati kao metafora života.

I meni su šahovnica i šahovska igra često bili poticaj za razmišljanje o sasvim običnim ili neobičnim životnim okolnostima. Možda će zvučati neobično što to spominjem na ovome mjestu, ali već duže hrvatsku zbilju pronalazim u jednome načinu igre, u onome šahovskom otvaranju koje je dobilo ime ‘gambit’.
Posebnost toga otvaranja može se tumačiti kao hrabrost ponude, kao žrtvovanje nekih figura da bi se došlo do pobjede. No, mene trenutno više privlači tumačenje koje polazi od izvora, od samoga imena, skovanoga u doba renesanse, te iz talijanskoga preuzetog u puno drugih europskih jezika.

A ime ‘gambit’ je iskrivljena talijanska imenica ‘gambetto’, odnosno ‘sgambetto’ koja doslovno znači ‘podmetanje noge’, što za sobom – na tragu doslovnosti ili u prenesenome smislu – povlači puno drugih značenja, kao što su: zaprjeka, zamka, prijevara, onemogućavanje i sl.

Otvaranje je to koje započinje ponudom, podmetanjem pješaka, najslabijih i najizvučenijih figura prema protivniku i onih koji prvi ‘stradaju’. Temeljna nakana je podmetanje, bacanje mamca, iskrivljavanje dojma, uvjeravanje da je dobro i korisno što takvo zapravo nije.

3. Hrvatska, uz puno iskrenoga žrtvovanja koje ne gleda niti traži išta osim dobra, živi vrijeme prepuno podmetanja koja se hrane i koja nude neistinu, te žive od prihvaćanja neistina.
Tko na hrvatskoj šahovskoj ploči zaigra gambit protiv Hrvatske uvijek pokušava doći do prednosti, odnosno do mogućnosti da prvi napadne. I nije važno tko će pritom stradati. Važno je napasti i ostaviti dojam da je napadač zapravo žrtva.

Na hrvatskoj šahovnici puno ih pokušava igrati ‘gambit’, neprestano ‘podmećući nogu’ svakomu istinskom napretku, miru, jačanju dobra i pokušavajući prijevarom steći prednost, ostvariti korist, posežući i za najvećim dragocjenostima. Stoga nije čudno što se nekada najveći promicatelji nijekanja ljudskoga dostojanstva predstavljaju zaštitnicima humanosti; najveći zatiratelji ljudskih prava drugima nameću teret nepoštivanja tih prava.
Ipak, u pomiješanosti figura, postoje polja koja odaju njihove namjere. Jedno je takvo polje i ovo na kojemu stojimo, svjedok neljudskosti odgajane komunističkom metodom podmetanja.

Na nama je svjedočiti istinu, počevši od najosnovnije: Ovdje su pokopani ljudi. Umrli su kao vojnici, poput mnogih drugih čija su imena ispisana na ovome groblju. Samo ovdje imena nema, ni križeva, ni nišana, ni humaka.
I svatko tko smatra da je to prihvatljivo ovdje pokopanima govori: Vi niste ljudi!, ali se ne obračunava s njima, nego sa živima; napada radi čuvanja povlastica ili probitaka stečenih na temelju ideologije koja govori: Vi ni mrtvi ne zaslužujete ime.

A mi ponavljamo da to nije ljudski, ni civilizacijski, ni hrvatski.
Njihova su imena i grobna mjesta ostala upisana na nacrtima, tlorisima ovoga neobičnog polja. Za svakoga znamo gdje je. I premda bi neki rado da je i ovdje ponad njihovih kostiju smetlište, stojimo mi, umjesto njihovih imena i grobnih obilježja, svjesni da i mi nekima smetamo.

4. Ovo je polje i dalje ispit svima nama, osobito nositeljima vlasti. Dok ovdje ne bude primjerenih obilježja, hrvatsko društvo nema pravo očekivati pomake prema boljitku. Ovo je polje svjedok protuhrvatskoga i protuljudskoga ‘gambita’.

Došli smo i ove godine kao koraci, pogledi, ruke majki i očeva, braće i sestara, djedova i baka, unuka, koji do danas nisu mogli i ne mogu doći vidjeti obilježeni grob, pomoliti se, biti s ovdje ukopanima.

A podmetanja traju, ona u kojima se i mrtvi koriste da bi se zadržali nepravedni odnosi koji vrijeđaju ljudsko dostojanstvo.
Mi pak nastojimo slijediti svoga Gospodina koji nije drugima podmetnuo nogu ili klipove, da bi pali, nego je radi dobra svih ljudi, da ih podigne, podmetnuo svoj život, prema riječima proroka Izaije, proroka Božjega došašća: „Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu, i lica svojeg ne zaklonih od uvreda ni od pljuvanja.“ To je put istine koja oslobađa i preobražava te takva primjećuje zlonamjerna podmetanja. Živimo u nadi da ćemo sljedeće godine vidjeti ovo polje dostojno čovjeka i onoga što nas raduje pri pogledu na hrvatsku šahovnicu.

Anita M. /Foto: Pero Šola

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here